Ti si ovdje : Home // Novosti // Vijesti iz kraja // KAPA KOJA NAS VEŽE

KAPA KOJA NAS VEŽE

IspisE-mail Autor Draško Mihaljević - Zuber Ponedjeljak, 10 Travanj 2017 06:47

Vladlena_ZdravkaSusret koji se dogodio u travnju 1992. godine u Ratnoj bolnici „Sturba“ te kratak i dinamičan razgovor koji je rezultirao spontanim i simboličnim darivanje „gardijske“ kape povezao me je s doktoricom Vladlenom Atias, specijalisticom anesteziologije, do današnjih dana. Upoznala nas je moja sestrična Zdravka, medicinska sestra, koja je kao i doktorica Vladlena tih dana kao dragovoljac iz Zagreba došla u Livno. Taj susret, u uskim prostorijama pod zemljom, ostavio je u meni neizbrisivo sjećanje na silnu pozitivnu energiju koja je pod tim niskim svodovima strujila između osoblja bolnice i ranjenika koji su ležali na bolničkim krevetima.


sturba_ranjeniciO doprinosu dragovoljaca, o skrbi za ranjenike, o organiziranju sanitetske službe za vrijeme srbočetničke agresije na Livno pisao je i Stipo Pavić u dvotjedniku „Livanjski vidici“ br. 5, od 29. studenog 1992. godine pod naslovom: „Najorganiziraniji dio obrane Livna“. Između ostalog autor navodi sljedeće: „Prvi ranjenici u bolnicu stižu 13. travnja sa Korićine, a već dva dana kasnije stiže zapovijed za izmještanjem bolnice na rezervnu lokaciju.“, te dodaje: „Posebno mjesto u organizaciji sanitetske službe zauzima izmještena Ratna bolnica „Sturba“. Pored domaćih medicinskih radnika u radu ratne bolnice sudjelovali su i medicinari – gosti. Pobrojat ćemo samo neke od njih: kirurzi – prof. dr. Ivo Mlinarić, dr. Tomo Kovač, dr. Mirko Petričević; anesteziolozi – reanimatori dr. Vladlena Atias, dr. Vivijana Mršić, dr. Emilio Franković; medicinska sestra Zdravka Mihaljević, i časne sestre, medicinarke Ružica Jukić, Hinka Gelo i Zdeslava Sučić. Posebno priznanje treba odati doktorici Vladleni Atias, dr. Tomi Kovaču i medicinskoj sestri Zdravki Mihaljević koji su kao dragovoljci došli početkom travnja.“

Medicinari – gosti kao dragovoljci došli su u Livno kad je bilo najpotrebnije, točno prije 25 godina, u početnoj fazi borbenih djelovanja na području livanjske bojišnice. Bojišnice na kojoj su se odvijale operacije za koje danas znamo da su bile temelj mnogim oslobodilačkim operacijama koje je provodila hrvatska vojska. Bili su dio „Najorganiziranijeg dijela obrane Livna“, dio tima koji je liječio i njegovao ranjenike u ratnoj bolnici „Sturba“, za koju kažu da je specifična po tome što niti jedan ranjenik koji se u njoj liječio, iz nje nije izašao mrtav.
Vladlena_AtiasJedna od medicinara – gostiju doktorica Vladlena Atias u dokumentarnom filmu „Livno u Domovinskom ratu“, o timu s kojim je radila govori sljedeće: „Ekipa s kojom sam radila je ekipa divnih ljudi koja je sve dala od sebe…“, te dodaje: „Bilo je velikog entuzijazma i ljubavi za naše ranjenike, za naše dečke, koji su za nas ginuli na frontu.“
„… koji su za nas ginuli na frontu.“
Na koga nas asociraju ove riječi u ovom korizmenom vremenu? Jedan je On i veliki je On, ne uspoređujući, ali ti mali ljudi ti „naši dečki“ bili su tada veliki, veliki su oni i danas u svojoj malenosti, kao i oni; „... velikog entuzijazma i ljubavi...“.
Koje li simbolike za te „naše dečke“ s današnjim vremenom u činjenici da ovaj tekst pišem na Cvjetnicu, na dan, kada je narod pozdravljao i slavio Njegov dolazak, samo nekoliko dana poslije vikali su: „raspni ga, raspni“. Sa svojim vladarima i razapeli su Ga. Ali, uskrsnuo je.

Danas je doktorica Vladlena umirovljenica koja živi u Zagrebu i koliko joj zdravstveno stanje dozvoljava u Komiži. U nedavnom razgovoru, prisjećajući se tih vremena, rekla mi je kako se i danas jako dobro sjeća divnih ljudi s kojima je provodila te teške ali velike dane, posebno 23. i 24. travnja, kada su u neprekidnom radu za dva dan i dvije noći operirali tridesetpetero ranjenika, i skrbili o svim potrebitima. Upitao sam se tada, koliko bi tek bilo „potrebitih“ u toj ratnoj bolnici da toga dana u Donjim Rujanima nije bilo maljutkaša – također gosta, Maria Nađa. Čula je i ona tada priču o nekom mladom Osječaninu maljutkašu jer se i u ratnoj bolnici o njemu govorilo.

beretka_domovinskiRekla mi je još, kako i danas nakon 25 godina s ponosom čuva „gardijsku“ kapu s hrvatskim grbom koju je dobila na poklon u livanjskoj ratnoj bolnici. Ta „gardijska“ kapa koju s ponosom pokazuje „odabranim“ gostima, uspomena su joj na naše i njeno Livno. Livno u koje je prvi put došla kad je sebe trebalo darovati za drugoga, zadržala se u njemu koliko je radila i ratna bolnica, te otišla tamo gdje je također trebalo darovati sebe za drugoga, u ratni Mostar.



ratna_bolnica_sturbaPored svega što je učinila za Livno ona je i nakon rata, na temeljima dobrih iskustava, promovirala Livno i ljude s kojima je u njemu surađivala. Napisala je znanstveni rad, u suradnji s kolegama, o iskustvima i rezultatima rada livanjske ratne bolnice pod nazivom: „Organization and Work of the War hospital in Sturba Near the Town of Livno, Bosnia and Herzegovina“. Rad je objavljen 1995. godine u američkom časopisu „Military Medicin“, dakle u najjačem vojnom časopisu na svijetu. O kvaliteti rada svjedoči činjenica da ga je nedugo zatim preporučio za čitanje i časopis „International Review of the Armed Forces Medical Services“ iz Bruxelles-a, također publikacija sa svjetskom distribucijom.

Doktorice Vladlena, hvala Vam za sve što ste učinili za moje rodno Livno, hvala Vam što i nakon 25 godina čuvate sjećanje na naš susret, čuvate tu „gardijsku“ kapu, što ste od nje napravili simbol darivanja sebe za drugoga, simbol hrvatskoga vojnika.

Draško Mihaljević - Zuber
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 375 posjetitelja online

Novi komentari