Bleiburška tragedija i Križni put Zagorčanaca
Autor Drago Mihaljević
Srijeda, 15 Svibanj 2013 00:00
Prije više od šest desetljeća, na 15. svibnja 1945. godine, kod austrijskog mjesta Bleiburga, Hrvatska vojska i civili bili su prisiljeni predati se britanskim snagama koje su ih, potom, izručile postrojbama Jugoslavenske armije, odnosno novoj vlasti komunističke Demokratske Republike Jugoslavije. Tada se dogodio ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojega su počinile vlasti nove države. Započeo je 17. svibnja, a nastavio se i nekoliko narednih mjeseci. Postrojbe Jugoslavenske armije, pripadnici sigurnosne jugoslavenske službe Odjela za zaštitu naroda (OZN-a) i komunistički aktivisti, protivno Konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika, masovnim i najokrutnijim zločinima na području Austrije i diljem bivše Jugoslavije na najzvjerskiji način poubijali su većinu zarobljenika. Tako je malo pitomo mjesto Bleiburg postalo simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Većina je zarobljenika, bez ikakvih sudskih postupaka, poubijana u kolonama smrti diljem Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. Te kolone smrti su u iseljeničkoj hrvatskoj literaturi nazvane Križni put i označavaju stradanje pripadnika snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obujmu) bilo i kasnije.
Rijetki koji su preživjeli o tome nisu smjeli pričati ili su prvom zgodom prebjegli na zapad i o tome svjedočili. Naši jadni ljudi, roditelji nestalih, do smrti su se nadali da su im sinovi živi i da će se jednog dana javiti. Zbog toga nikada nisu ni misu htjeli platiti za mrtve. U selu se pričalo da su do 1950. dolazila neka pisma, ali su ih nove vlasti uz pomoć svojih sluga u selima (i danas se priča koji su to bili, ali zbog neprovjerenosti neću o tome pisati) zaustavljali, otvarali i nisu dali da dođu na odredište. Isto se po selu pričalo da su se prvim gastarbajterima u Njemačkoj znali obratiti nepoznati ljudi koji bi ih pitali nešto o selu, ljudima i sl. A kada bi ih priupitali nešto o njima ovi bi otišli i više se ne bi vraćali. Zbog toga su mislili da su to oni naši nestali koji su preživjeli, ali se zbog straha za svoj život i život svojih obitelji u domovini nisu htjeli javiti i pokazati da su živi.
Do danas, više od 60 godina nakon tih događaja i više od 20 godina nakon rušenja komunizma, još ne postoje egzaktna istraživanja o broju žrtava ovih događaja, ali mi Zagorčanci skoro sa sigurnošću možemo znati koji su naši nastradali u tim zbivanjima. To su svi oni za koje se i sada umjesto „poginuo u ratu“ kaže „nestao poslim rata na Blaiburgu ili Križnom putu“ i oni koji su poubijani bez suđenja na livanjskom području do kolovoza 1945., a to su:
„Nestali“:
- Stipe Mihaljević, Ivana i Kate r. Bandov, rođen 1910. (ujak Marka Bože Čečurina)
- Jakov Mihaljević, Paške i Ivke r. Brešić, rođen 1920. (stričević Milana Stipanjićkina)
- Marko Mihaljević, Joze i Kate r. Erceg, rođen 1920., (Bestov stric)
- Ambroz/Abija Mihaljević, Ivana i Kate r. Bandov, rođen 1921 (Stipin - pod br 1 - brat)
- Dragutin/Drago Mihaljević, Ante i Luce r. Perković, rođen 1922. (Čečurin)
- Milutin/Milan Mihaljević, Ivana i Ivke r. Propadalo, 1922, (Milanov i Marinkov did)
- Tadija Mihaljević, Paške i Ivke r. Brešić, rođen 1923. (Jakovljev - pod br.2 - brat)
- Marko Mihaljević (Pendić), Pere i Anice r.Baković, rođen 1905.
- Jakov Mihaljević (Pendić), Pere i Anice r. Baković, rođen 1915.
- Spasoje/Zele Mihaljević (od Zubera), Stipana i Celije r. Ivković, rođen 1919. (Mirke Matina stric)
- Jozo/Jokan Mihaljević (od Zubera), Perice i Mare r. Ivković, rođen 1924. (Jake Škrapušina brat)
- Jandre Ivković, Marka i Anđe r. Babić, rođen 1916. (Zelin brat)
- Rude Ivković, Ile i Janje Bandov, rođen 1920. (Ante Ivanova stric)
- Srićko Ivković, Mirke i Ruže r. Mihaljević, rođen 1923. (Zubonjin-Marjanov brat)
- Radoslav Ivković, Veseljka i Kate r. Pavičić-Šesto, rođen 1924. (Radin i Veselkov ujak)
- Frano Ivković, Rafe i Ivke r. Ćubela, rođen 1925. (Mirkin brat)
- Jozo/Jozina Ivković (od Zubera), Ilije i Ivke r. Bralo, rođen 1912. (Šolić)
- Tome Ivković (od Zubera), Nike i Cele r. Mihaljević, rođen 1919. (Šolić)
- Marijan Ivković (od Zubera), Stipe i Ruže r. Ćavar, rođen 1924. (Kuzmanov)
- Mate Suša, Ivana i Matije r. Brnić, rođen 1920.(Nikin i Ilijin brat)
- Jure Suša, Dane i Anđe r. Mihaljević, rođen 1922. (oca ubili partizani 1942.)
- Alojz Suša, Dane i Anđe r. Mihaljević, rođen 1924.
- Ante/Ćića Krišto, Joze i Anice r. Mihaljević, rođen 1920, (Antukića))
- Jandre/Juso Krišto, Ivana i Mare r. Matić, rođen 1923, (stric Ive Krstanušina)
Ubijeni bez suda:
- Mate Mihaljević, Joze i Kate r. Erceg, rođen 1917., a 1945. strijeljan u Livnu (brat Jurin)
- Nikica Mihaljević (Šulin), Ive i Anđe r. Mihaljević, rođen 1912. (Bikanov ćaća). Ubili ga partizani 1945.
- Ivan Mihaljević (Šulin), Marka i Kate r. Ivković, ubili ga partizani 10.6.1945.
- Ivan Mihaljević (Pendić), Nike i Ruže r. Pištelek, rođen 1919. Ubili ga partizani 27.5.1945., iznad sela
- Pavo/Pauleta Mihaljević (od Zubera), Nikole i Janje r. Mladina, rođen 1888. (Brankov i Darinkov did po materi), ubili ga partizani 1945 „na Vagancu povr Dobrog“
- Mirko Mihaljević (od Zubera), Jakova i Cvite r. Mihaljević, rođen 1906, (Čičin ćaća), ubili ga partizani 10.6.1945.
- Stipe Suša, Ivana i Janje r. Džeko, rođen 1926., ubili ga partizani 1945. u Drežnici (Nikin i Ilijin brat po ocu)
- Dragutin Krišto, Ivana i Mare r. Radić, rođen 1912., ubili ga partizani 27.5.1945, u šumi iznad Zagoričana (predak Krstanušića)
Kaja Latincic
said:
 |
... kad sam ovo citala zaplakala sam za sviju i pomolila se za njih neka im je laka nasa hrvacka gruda pocivali u miru bozijem |
Drago Mihaljević
said:
|
... Milane Dane Suša, tvoj did, je ubijen 15.12.1942. u Livnu. Znači on je žrtva rata, a ne poraća. Ovdje su navedeni samo oni koji su "nestali" ili ubijeni poslije 9. odnosno 15. svibnja 1945. godine |
Božo Ivković
said:
|
... Drago, jel imaš podatke možda o onima koji su na bilo koji način uspjeli pobjeći partizanima sa Križnog puta. Znam da više nisu među živima, ali neki od njih su možda nešto svjedočili o samom odlasku na Bleiburg i Križnom putu nakon toga. Ako imaš kakvu priču od nekog od njih, bilo bi zanimljivo saznati pokoji detalj o cijeloj toj tragediji u kojoj su se našli. Svake godine kada se spominje zločin u Srebrenici, tamo negdje u 7. mjesecu, ja ne mogu nikako ostati ravnodušan kako se ova novinarska lijeva elita zgražava nad tim zločinom, a za Bleiburg će uvijek naći sto razloga zašto to nije isto. Srebrenica je samo mala kopija Bleiburga. U Srebrenicu nisu ubijani žene i djeca, nego poražena vojska (isto ko Bleiburg). U Srebrenici se vojska predala i razoružala (isto ko Bleiburg). U Srebrenici nije bilo suđenja za zločine nego samo kazna (isto ko Bleiburg). Jedina razlika je što su u Bleiburgu (i križnom putu) pobijeni zarobljeni vojnici agresorske vojske, a u Srebrenici ne, ali ti vojnici su išli u Hrvatsku vojsku ne zato što su htjeli služiti Hitleru i biti fašisti, nego zato što su htjeli biti Hrvatski vojnici i boriti se za Hrvatsku. Ako je neko među njima i bio zločinac barem je trebao biti zarobljen i suđen za zločine. |
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com