zagoricani.com

Izvrsni poljski satiričar Stanis³aw Jerzy Lec jednom reče: “Kad se rodim drugi put, unijeti ću se pod pogrešnim imenom”. Isto tako, a možda i više zaželiše si se vjerojatno i mnogi naši ljudi, posebno iz prve generacije.

Svećenik fra Jozo Župić u svojoj knjizi “Glas iz tuđine”, dokumentirao je za vrijeme svog službovanja u Berlinu prije par godina, brojne gastarbajterske životne sudbine. Naporan rad, teške muke, otuđenost, doživljeni rasizam, izgubljenost, a često puta i nesnalažljivost, zajednički je nazivnik mnogima.

U knjizi možemo susresti svakakvih, pa i dosta smiješnih događaja. Tako imamo djevojku koja ide u Njemačku s vlakom, a da nezna u koji će grad, čak je to uopće puno i ne zanima, moglo bi se reći. Potom gospodina, koji je već 25 godina na boravku i radu, a da nezna niti jednu riječ jezika zemlje u koju je došao. Zatim, lutanja po gradu jednog dotičnog, jer je plakat u ulici u kojoj je živio, a bio njegova orjentacija, zamjenjen drugim… itd. Snalažljivost nekima bijaše pozitivna osobina, a nekima više nego noćna mora.

Kakve su sve katastrofalne uvjete prošli brojni gastarbajteri, vrlo dobro je opisao i poznati njemački novinar Hans-Günter Wallraff u svojoj knjizi “Ganz unten”, gdje je kao Turčin „Ali Levent Sinirlioglu“ proveo 2 godine u brojnim poduzećima radeći najteže i najprljavije poslove.

Ipak, i nakon svih problema, jada i gorčina, većinu marljivih ljudi vodila je nada za bolju i sretniju budućnost, kao da su si imali na umu još jednu divnu Jerzyjevu izreku “Niti jedna sol zemlje ima sladak život”.

Autor.