Ti si ovdje : Home // Priče // Vaši tekstovi // "A di je TV Koper?"

"A di je TV Koper?"

IspisE-mail Autor Pisma iz Njemačke Utorak, 09 Rujan 2008 10:50

Kavu mi ispeci mama

Tisak sedamdesetih godina u rodnom mistu se je tu i tamo čitao. Obično su to bile osobe koje je struka vezala za to, dikoja pametna glavica, angažirani vjernik ili sportski zaljubljenik. Matičar Marko je u svom uredu skupljao oveću hrpu Večernjaka slažući ga tjednima jednog na drugog, da bi onda sve kad mu se prohtjelo furknuo na obližnje smeće. Tribalo je valjda malo napraviti mista za brojne svatovske povorke koje su često kod njega u skučenom uredu prisustvovali sudbenim vinčavanjima. U svojoj radoznalosti rado smo izvlačili te novine, nosili ih kući i prelistavali ih u nadi da će mo u njima nešto zanimljivo pronaći. Posebno su subotnja izdanja bila poprilično debela, i to zahvaljujući malom oglasniku, jer svi koji su imali nešto ponuditi svoje su oglase tu objavljivali.

Kod poštara Vinka dolazila je i neka tiskovina, prije svega "SN", "Arena" i "Studio", tjedni časopis za televizijski i radio program.

 Baka mi ("ma sinko sve je skupotinja"), nakon dobre "obrade" tu i tamo šurne koji dinar, kojeg sam često upravo izdvajao za te novine. Naravno nije izmako ni 1000ti broj, gdje su bile objavljene brojne fotografije predhodnih brojeva i puno čestitki sličnih časopisa iz cijelog svijeta. Sjećam se da ih i američki "TV-Guide" nije zaboravio. Interesantno je ostalo i to da mađarska televizija ponedjeljkom tada uopće nije emitirala program. S današnjeg stajališta gledano pametno, ali teško izvodljivo. često puta znali smo se i zapitati "a di je taj TV Koper?".

Brata je najviše zanimao mjesečnik "Sam svoj majstor", list pun raznoraznih savjeta, dosjetljivosti i ideja. U tom odličnom časopisu nisu izostajali ni detaljni planovi i tehnički crteži. A oglasne stranice vrvile su im od brojnih ponuda špijun buba, nastalih od osoba koje su gledale da od svog hobija ili spretnosti usput okrenu i koji dinar. "Mala privreda" bila je još utopija koja je čekala da postane stvarnost. Brat je "Samove" godinama skupljo, da bi svi jednog dana u predvečer nažalost završili u crnom dimu.

Početkom osamdesetih pojavio se interes za srpske "Računare" i slovenački "Moj mikro", koji je bio tiskan i na hrvatskom jeziku. Bile su to prve novine u nesretnoj Jugi koje su se bavile kompjutorskom problematikom. U ovim prvim dugo je trajo "dvoboj" ZX Spectrum ili Commodore 64. Moj Spektrumčić dugo je radio. Susjed Darko kupio si nešto kasnije istog i satima  na njemu rasturao igrice. Velika mana mu je, osim slabe memorije, bila i što je se brzo zagrijavao, pa je on tvrdio da mu stara može na njemu kavu kuvati ;)) Taj mali računar bio je stvarno hit, kupio sam ga, nakon iscrpnog uvjeravanja 1985. godine (moja mater: “ma šta će ti to?”) za 798 maraka , a od njega sam se, nakon dugogodišnjeg skupljanja prašine u podrumu, oprostio prošle godine. Sad mi je malo žao.

Prilikom posjeta u Livnu, uz obaveznu kupnju najnovijeg  stripa "Zagora", šumskog  pustolovnog junaka kojeg su tada mnogi obožavali, na kiosku kod bolnice prelistavale su se i druge novine. Mogli su se naći i neki njemački časopisi, prije svega oni gdje su bile modne mustre kao i "Bravo" kojeg je školska kolegica Ivka rado kupovala, a mi znatiželjno s njom u razredu prelistavali.

U školi su nam od petog razreda naturili pretplatu na  sarajevske "Male novine", koje su isto bile pune raznih savjeta, pjesmica i koječega drugog. Fora je uvijek bila da sam ja i obično još neko usput, ponedjeljkom "izgubio" skoro cili jedan školski sat, da bi iste dovukli iz obližnje pošte, udaljene nekih 250 metara. Žurilo nam se nije, posebno ako je taj put bilo usmeno ispitivanje.

Dolazeći svojima u posjetu u ljetnjim misecima rado sam čitao gusto pisani "Vjesnik", koji je tada, 1983. godine imao veliki format i koštao nešto oko marke. A na kioscima je bio kao i sve ostale dnevne novine iz pečalbarskih zemalja s danom zakašnjenja.

Vjerski tisak nam također nije bio zaobilazan. Kao dica rado smo čitali "Mak", "Bibliju u stripu",  gdje nam je fra ćiro po želji uvik udarao datumski pečat na prednju stranicu, dok bi mater ponekad bacila pogled u "Veritas" ili "Naša ognjišta", koja su mi, prvenstveno zahvaljući njihovoj  modroj boji papira, zauvijek ostala u sjećanju. A prvo doseže na ovaj hrabri i odvažni list (bio zabranjivan, uredništvo progonjeno) još od davne 1975. godine.

Autor: Susjed.
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 2895 posjetitelja online

Novi komentari