Ti si ovdje : Home // Priče // Vaši tekstovi // Dom kulture (60 godina poslje)

Dom kulture (60 godina poslje)

IspisE-mail Autor Pisma iz Njemačke Ponedjeljak, 14 Srpanj 2008 19:49

dom-vidosiOdma poslje "onog" rata, kad su naši roditelji još bili dica, započeli mještani, po nalogu partije i mjesnog odbornika praviti dom kulture, koji je tada trebalo navodno imati svako veće selo. Bilo je to mjesto di će se radni narod okupljati, slaviti raznorazne državne praznike i klicati socijalizmu, koji mu je eto sve to "podarijo". 1948. kad su se ruski međed i domaći gazda (netijak) posvađali, završiše nam to velezdanje.


Oni koji su ta vrimena doživili, često puta su naglašavali "ma imo si šta viditi". Bome nepismenom narodu se bar tu svanulo. Kino, kavana, prodavnica, ambulanta, a kasnije disko klub ("Raj"), matičar i pošta. Hrlili su momci i cure iz svih bližnjih i daljnjih krajeva na raznorazne igranke i zabave, trkali se na magarcima, igrali odbojku ispred njega i koječega drugog.

Novi kino projektor, dobijen navodno na poklon, maznuli su nam filmaši iz grada, a nama utrpali neku staru kantu iz Tarzanovih vremena, čiji su se filmovi tada, prema pričanju starijih, vrtili i po nekoliko puta na dan.

Malo pomalo, kako je dolazila ekonomska kriza, tako se i Domu pisala loša sudbina. Nestalo love za uzdržavanje, smanjile se aktivnosti, ositilo se da je teorija tog poredka jedno, a stvarnost drugo.

Lokalna "Opskrba", koja je tu imala svoju trgovinu, posebno od sredine sedamdesetih, Dom je dobro iskoristila. Trpalo se u njega svega i svašta, kojekakve robe, krumpira, šapurina za otkup, a sićam se da je bilo i raznoraznog građevinskog materijala. Baš u tim godinama, kad su gastarbajteri pošli teško ušteđenu marku da ulažu u kuće, problem je bijo cimenta.

Tako dođe veliki Fijatov crveni kamijon s prikolicom, pun do zadnje, ma nisi reko keks, svi već saznali. Slivaju se, ko rijeke u ušće, s svih strana i vuču prazne taćke. Tu i tamo mogo se viditi i koji trakor. Niko nepita za cijenu.

Tih godina u našem se mistu među susjedstvom mogla obično čuti još i druga dva  razglasa: "došle mekinje" i "došlo brašno", za kojim je narod isto vapijo, posebno onim "osječkim". Ajme jagma, nestati će, svi nešto na 550, kao i tip istog.

Od 1975. u velikoj sali nam pošli navijati ploče. Petar je znao nedijom oko podne pripremati melodije.  Nedugo zatim pođoše dolaziti i grupe. Mislim da je prva bila nam lokalna grupa "Li". Poslje nje sve odreda. Pjevači i sastavi koji su nesto značili navraćali su subotom, punili dvoranu, a omladina željna provoda dolazila je na svoje. Cili livanjski kraj visijo je tu, a Dom nam napokon opet oživijo.  Okolo auto do auta. Mi dica obično smo stajali ispred ulaza i vrebali priliku da se ušuljamo, da bi se malo pomalo progurali do vrha bine. Nekima je to dugo trajalo pa su uskali kroz prozore moleći Boga da ih neko od odgovornih ne upeca. Jednom prilikom, priča mi jedan daljni susjed Draško, dok su se on i ekipa utrpali unutra, došla Zorica Kondža na nekoj uzvisini u zabijeni ćošak, jer nije bilo unutra WC-a, da izvrsi malu nuždu, a oni ispod nje u mraku. "Ma popiša nas Zorica, jebo je" priča Draško ushićeno, kao da mu se to sada događa.

Dolazili su nam i kojekavi mađioničari, pravile se školske izložbe u maloj dvorani, polagale pionirske zakletve, a Radio Sarajvo nam je u njoj, negdi 78.ili 79. snimijo emisiju "Selo veselo", koju smo nekoliko dana poslje, nedjeljom rano ujutru poslušali. Jedino se baba sitila tog termina.

Preko dana, Marija koja je u Domu stanovala, znala je često siditi ispod obližnje duvakinje s predivom u ruci ili čitajući "Povijest Hrvata", da bi koji dan kasnije mami prepričavala priče o plemićima, bitkama i mnogo čemu iz te debele knjižurine.

Pošto je Dom bio i veliko skladište, susjed Bilan s puškom na leđima od sumraka je jedno vrime obilazijo svoje krugove. Ljeti, do kasno u noć skupljali su se bližnji i daljni susjedi oko Doma. Pusta priča o svemu i svačemu. Mi dica skačemo, igramo se, a kad sve stane osluškujemo cvrčke ili buljimo u nebo. A na njemu, mili Bože, bezbroj zvizda koje svjetlucaju kroz noć i nastavljaju svoj put kroz beskonačna svemirska prostranstva.

S istočne strane imali smo ambulantu u kojoj je doktor Jozo babama i didama petkom mirijo tlak i pružao drugu liječničku njegu. Oni hitriji znali su već dosta rano nacrtati i čekati. Teferiču nikad kraja.

S vrimena na vrime sva dica smo, s pozivom za cijepljenje isto visila tu, čekajući u strahu kad ćemo doći na red. Nedo Bog da je neko to izbjego. Znali su nam reći "ćaća i mater će vam platiti veliku kaznu ako nedođete". Neznam da neko nije povirovo u to. Sve u svemu izbocali su dosta puta. Na obližnoj travi iza ambulante znali smo se igrati lopte i kod Joze često puta izvazvali bjes, jer je staklo na vratima ne samo jednom puklo, nego su sva ona, posebno u sredini bila već uvijena od pustih udaraca u njih. Ogromni Dom bio nam je često i mjesto igre skrivača. Trka tamo trka vamo. Umoru kao da nije bilo mjesta.

A onda sve pošlo nekim svojim tokom. Matičar umro, a knjige i ured završile u gradu, Jozo i poštar Vinko se isto preselili na drugi svit, zadruga tj. prodavnica napravila konkurs, a igranke i zabave se preselile na druga mista. Jedno vrime od "Doma kulture" napravi se pilana. I njoj je nakon par godina, na zadovoljstvo mnogih, odzvonilo. I tako sve malo pomalo, zub vremena učinijo isto svoje. Od njega danas skoro ništa.  Sve uraslo, išarano, a kroz porazbijane prozore vitar fijuče ili dopiru zvuci grgutanja goluba koji su se na tavanu udomaćili i osnovali svoju koloniju. Tu i tamo im samo poneka kuna navrati u posjetu. Inače tišina ko i na groblju popriko.

Zvuci zabave, slavlja, igranke i veselja, koji su decenijama dopirali iz njega zajedno su s njim otišli u prošlost. Nažalost.

Autor. Susjed
Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 2909 posjetitelja online

Novi komentari