zagoricani.com

Ponekad i nediljom, kad nismo išli na jutarnju misu u pola devet, letili smo do Bibe i gledali našmrkanog Branka Kockicu ili na drugom kanalu JNA propagandne dokumentarace, jer je često uz to bio i neki film o velikim “epopejama” vojske koju tada smatrašmo “našom”.

Jedno od čestih pitanja među prisutnim je bilo, kako ljudi opće stanu u televiziju ili kod prognoze, otkud oni znaju kakvo će vrime biti sutra. Neznanje bijaše većini neki zajednički nazivnik.

Biba ko Biba, sidne ponekad na pod, pođe nešto presti i poslje devet već zakunja. Poluotvorenih usta zahrče pomalo, klimne, trzne se naglo nazad. Pa sve opet tako. Rijetko tko da ju je mogo probuditi, pa ni mali unuk Toni, koji je dobijao zubiće.

Dadne mu ponekad Bibina ćer sredine iz kruva da ganja po ustima. A on uvik traži više i viče “Bibeee, Bibeee daj kuvaaa, Bibbee”. A Biba spava ko top. Žvače, žvače i sve ispljuje na tepih, ovisno di se tada nalazi. Di se got okreneš neke okrugle s pljuvačkom namočene kuglice. Mi dica smo se ponekad samo smijali neshvaćajući boli koje je on jadnik podnosio.

Ljeti nekako, ako ne nevaram, dođe njegov otac i mater iz Kelna. Odlučili povesti sinčića. Biba, mada joj je sigurno teško bilo, sva sretna što nemora više letati za njim i peći toliko kruva, nego ga i kupiti, jer ga je bilo stvarno na sve strane. A mogu zamisliti da je i Jadri, njezinoj ćeri, to nekad prikipilo, koja je inače bila dosta draga i susretljiva prema nama.

Jednog dana donese i naša mama mali televizor, Grundig. Reče da je ga platila 300 maraka. Mi svi sretni, nemoramo više trkati svaki dan. Dva kanala i dodatni zagrebački s podosta riže (govorili nam “ma Biokovo slabo faća”) gdje su “Prle”, “Tihi”, “Pajo” i ostala ekipa u “Otpisanima” gledali kako će nadmudriti “Krigera”, a gledatelje ideologijom spalamutiti.

A zanimljivo izabrana melodija također je zračila nekim otporom, kao i sadržaj te serije, koja je i Kinezima “ukrašavala” tv ekrane i držala maovce na liniji.

Višesatni koncerti klasične glazbe i prijenosi umjetničkog klizanja, koje je vodila Milka Babović (dvostruki aksl…), često puta pokvariše raspoloženje, jer nakon njih dođe finito tj. “Pregled programa za sutra”. Na drugom programu nije trebalo ni gledati, tamo su svi već odavno poligali.

Ah da, radijo je još danas u kući, za ukras. Pokvarijo se. Mami najviše žao. Niko se više nesića kada. Ali što se sićamo je, da smo uz njega proveli puno nezaboravnih glazbenih trenutaka (kao npr. od Tereze, Mire Ungara, Dubrovačkih trubadura ili Nedine “Leti, leti, pjesmo moja, pjesmo miliona…”), često razmišljajući i brojeći koliko nam je još ostalo godina do 2000-te. Ako se nevaram bile su još samo 22.

Autor