KOSCI
Autor Milan Mihaljević
Ponedjeljak, 25 Lipanj 2012 00:00
Oduvijek sam bio loš majstor i nisam volio sitne poslove u kući i oko kuće. Jedini alati koje sam koliko-toliko naučio držati u rukama su olovka, tipkovnica i volan. Od svih poslova najmanje volim kositi travu. Stoga, iako mi je travnjak iza kuće jedva kojih sedamdesetak metara kvadratnih površine, kosilicu palim samo onda kad trava već naraste skoro do koljena i kad zaprijeti opasnost da je kosilica neće moći pokositi, već da ću je morati kositi ručno, kosom ili srpom. Ipak, košenje trave ima za mene i onu drugu, ljepšu stranu jer me svaki put vrati u djetinjstvo i podsjeti na moju prvu kosidbu u Zagoričanima.Ne znam kose li se još uvijek "livode" oko Zagoričana, osobito one malo dalje od sela, ali sumnjam da se preko ljeta iz Šujanuše, Tavice, Guzice, Velike livode, Visedraga i Ispod rupa čuje zvuk klepanja i oštrenja kosa i međusobno dovikivanje kosaca. Dok sam bio mali to je bila obična stvar. Sjećam se kad sam jednom s Franom Jakinim nosio ručak njegovoj braći Boži, Ivi i Antiši koji su kosili njihovu Veliku livodu. Iza ručka smo ostali s njima i odlučili prenoćiti na svježe pokošenu sijenu u planini. Predvečer smo sadjeli oko metar visok temelj za plast i na njega prostrli ceradu na kojoj ćemo spavati. Sjedeći i odmarajući se, u daljini smo vidjeli kako prema Jelovači ide jedan medvjed. Nekoliko stotina metara ispod nas u Visedragama svoju je livadu kosio Mirko čantrin kojemu je nadimak bio Zec. Sjećam se kako smo mu vikali: "Biži Zec, eto iđe medvid!"
Naravno da je svaki odrastao muškarac u selu morao znati dobro kositi, naoštriti i poklepati kosu. Zato su se muškoj djeci kad bi dorasli do škole, a to znači i do kose, na derneku o Petrovdanu kupovale male kose da se pomalo, uz odrasle, uče kositi. Jednoga je ljeta tako svoju prvu kosu dobio i Stipan Antunijin. Ne sjećam se jesu li mu kupili novu kosu ili ju je naslijedio od starijega brata Joze. Antunija je prijateljevala s mojom materom, vjerojatno dijelom i zbog toga jer su obje bile udovice, pa je često sa Stipanom dolazila kod nas na sijelo. Moja je mater imala tkalački stan na kojemu je za cijelo selo tkala rute, šarenice, zobnice, uprtnjače, arare, bisage i druge stvari. Antunija bi sa sobom donijela kudjelju i vreteno ili pletaće igle pa bi prela ili plela čarape, šlapice, terluke ili što drugo, a Stipan i ja smo se igrali na podu ispod sinije ili na sećiji. Sve to, naravno, pod svjetlom petrolejke, jer tada u selo još nije došla struja. Stoga, kad je Stipan dobio prvu kosu, jasno da je i meni mater morala kupit kosu da se i ja učim kositi. Kositi nas je učio Jozo Antunijin na njihovu armenu, odmah iznad pojate. Stipanu je košenje još kako tako išlo, ali meni baš nikako. Svaka je izbočina na zemlji i svaki mravinjak bio moj. Zabio bih vrh kose tako duboko u zemlju da ga nisam mogao izvaditi stojeći, već sam svaki put morao kleknuti da bih iščupao kosu. Zbog toga me je Jozo još godinama zafrakavao kad bih kao dečko došao ljeti u Zagoričane. Nakon nekoliko dana, kad smo se nas dvojica kao naučili kositi, pošalje nas moja mater u Vrtline da pokosimo naš vrto. Otišli mi u vrto, kosili pola dana i nakosili pola žake sijena. Kako smo dobro i temeljito obavili taj posao pokazuje to da je sutradan otišao Jozo da pokosi iza nas i u istom vrtlu nakosio još pune dvije žake sijena.
Milan Stipanjićkin
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com