Divlji konji s Kruga
Autor Venancije Mihaljević
Nedjelja, 10 Veljača 2008 00:00
Boška sam zatekla kako čeka na
sporednom putu koji se odvaja od glavne ceste na Borovoj glavi i vodi prema
unutrašnjosti Kruga. Dugo je gledao prema Cincaru i na nj naslonjenom Kozjaku.,
razmišljajući gdje bi konji u tom trnutku mogli biti. Proljeće i početak ljeta
ti konji uglavnom provode razigrani koliko im priroda dopušta. Smetaju ima samo
jake kiše i velike vrućine, kad su se prisiljeni skloniti u šumu. «To ne vole»,
rekao je Boško znalački. «Uvijek divlji konji moraju biti na otvorenom. Ako nemaju pogled
nad cijelim prostorom postaju nervozni.» Toga ugodnog kasnoproljetnog dana
očekivali smo da ćemo ih lako pronaći na kakvoj čistini.
Nakon nekoliko osnovnih informacija i udijeljenih mi kockica šećera-koje bi u slučaju da danas vidimo konje bile znak moje dobronamjernosti-Boško me poveo uskim makadamom desetak kilometara prema podnožju Cincara. Dalje nismo mogli autom pa smo u potragu za konjima krenuli pješice. Hodali smo nekoliko kilometara preko tek probuđenih travki prostrtih među velikim oštrim kamenjem. Bilo je jednako teško pratiti Boška preko nepreglednih brežuljaka i skriti razočaranje što nikako da nađemo konje. Sate i korake u iščekivanju konja kratili smo razgovorom o njima.
«Sve je počelo 70-ih godina», rekao mi je. «Živjelo se isključivo od ratarstva i stočarstva, a mehanizacija je u Livno stizala na velika vrata. Ubrzo su svi imali traktore. A dotad nezamjenjivi konji postaju suvišni», pretpostavljam.
Kima prosijedom glavom, a sitne bore na licu kao da postadoše još izraženije. «Obitelji koje su imale veći broj konja pustile su ih na slobodu kako nebi morale brinuti za njihovu ishranu», nastavio je jednakim promuklim, tihim tonom.
U to vrijeme velik broj radno
sposobne muške populacije odlazio je prema zapadu, trbuhom za kruhom, saznal
sam dalje. Za članove obitelji koji su ostajali, hrana, potkivanje i skrb za
konje u ionako teškim prilikama bili su veliko opterećenje. Teška srca,
vlasnici su ih puštali na slobodu, što je svakako bilo prihvatljivije, nego da
ih ubiju. Privrženi i vjerni ljudima, konji su lutali, mogli su se vidjeti sami
ili u krdima. Nezaštićeni, prelazili su livanjsko polje u potrazi za mjestom
gdje bi se mogli skrasiti. Jedno od najvećih kraških polja na svijetu, ukupne
površine 410 četvornih kilometara, zagrljeno visokim planinama pružalo je
pametnim životinjama slobodu, ali ih i dovodilo u neprilike. Na hladne zime,
nasrtaje vukova, nerijetko i krivolovaca nisu bili naviknuti. Trebali su
skrovište, dom. I našli su ga na Krugu, obližnjoj visoravni sjeveroistočno od
grada (Livna). Godinama je broj konja rastao. Pretpostavlja se da je prije
početka rata njihov broj narastao na oko 300-400 grla.
Mnogi u Livnu i okolnim selima kao da nisu svjesni postojanja tog rijetkog stada. No 47-godišnji Boško, čovjek koji je dugo boravio u inozemstvu i kako mu sam pogled kaže, vidio previše, već gotovo deset godina prijateljuje s konjima s kruga. «Počelo je običnim šetnjama», kaže pripaljujući cigaretu, a na ruci mu se pojavi nejasna tetovaža, podsjetnik na neka davna vremena. «Poveo bih pse, uzeo malo šećera i krenuo prema brdima. Znao sam dnevno prijeći i po 20-ak kilometara. Jednostavno mi je trebao odmor od svega. Na svojim dugim šetnjama nerijetko bih se susreo sa konjima. I nikad ja nisam prišao njima. čekate, dadnete im vremena.» Malo pomalo konji su se navikli na Boška i njegove kockice šećera. Ubrzo je počeo odlaziti svakodnevno. Imao je slobodnog vremena, a ljubav prema konjima oduvijek je gajio.
Boško stoji u blatnoj lokvi i gleda u daljinu, onda spušta pogled na svježe tragove u mokroj zemlji pa opet prema horizontu. «Blizu smo», odgovara na moje umorne, upitne poglede.
Boškovi psi koji nas prate, odnosno predvode većim dijelom puta, nanjšili su nešto. Znaju da i danas, kao i svaki put kad se Boško zaputi prema Krugu, traže konje. A onda odjednom gore na uzvisini, dvjestotinjak metara dalje, ugledasmo jednog od njih. Požurih zaboravljajući na sate pješačenja, umor ali i savjete da budem što mirnija. Boško je pošao naprijed i držeći u ruci komad starog kruha polako prilazio snažnoj životinji sjajne crne dlake.
Odahnula sam-prepoznao je Boška, pojeo kruh i kako sam shvatili, rzanjem i udarcem kopita pozvao ostale, koji su se stvorili niotkud. «Ovaj prekrasni vranac predvodnik je krda», objašnjavao je Boško. «Samo budite mirni i bez naglih pokreta.» Oduševljena i ukočena, kako sam zaključila iz naknadnih analiza, zaljubljeno sam promatrala ostatak krda što je polako prilazilo. Velike tamne oči gledale su nas s nevjericom, a s njihovom blizinom raslo je i moje strahopoštovanje. Prekrasne životinje osjećale su nesigurnost prvih desetak minuta, a nakon što su se uvjerile u našu dobronamjernost, promatrali smo kako se vraćaju igri i naizgled bezbrrižnom trčkaranju.
«Premda izgledaju kao obezglavljena skupina, hijerarhija unutar krda sasvim je jasna», pojašnjava mi Boško, što je uočio dugogodišnjim svakodnevnim promatranjem. Krdo je podijeljeno u devet skupina, dodaje, koje okupljaju i predvode dominantni mužjaci. Svaki predvodnik ima po nekoliko kobila. Parenje izvan skupine ne postoji, kao ni mješanje u krdu. «Kad mladi, bilo mužjaci ili ženke, navrše godinu i pol, dvije, skupina ih otjera i oni se ili priključe drugima ili mladi snažni mužjaci osnivaju vlastite skupine tako što starijim i nejakim mužjacima otimaju ženke», slušala sam dalje, a uskoro i vidjela jedan takav pokušaj. Mladi mužjak istisnut iz svoje skupine, u stopu je pratio ovu, kako Boško reče, ne baš simpatičnu skupinu, pokušavajući preoteti ženku predvodniku, jednu po jednu. Nije mu uspjelo, ali će dulje vrijeme boraviti u njihovoj blizini, bit će uporan i naporan sve dok ne uspije. U međuvremenu Boško nastavlja svoju priču: «Sad je krdo podijeljeno, skupine se drže svaka za sebe, ali kad im prijeti opasnost ili kad dođe zima, grupiraju se i uzajamno štite. Mlade i ranjene guraju u sredinu tako da ih vuk, njihov najveći neprijatelj, ne može dohvatiti.»
Iako je Boško nesumnjivo najveći poznavatelj tog krda, trebalo mi je i mišljenje stručnjaka, te se zaputih u livanjsku veterinarsku stanicu. Dočekao me ravnatelj, doktor veterinarske medicine, Boro Krišto. Na pitanje koliko su zapravo posebni konji s Kruga, kazao mi je da su ta krda nastala na specifičan način i da nije čuo za sličnu pojavu na ovom području. No na nekoliko mjesta u Europi žive slična divlja krda. U Španjolskoj, primjerice, postoji umjetno nastanjena skupina pitomih konja u divljini, keže Krišto. Na jugu Francuske žive divlji konji pasmine Camargue, čije tačno podrijetlo nij epoznato. Divlji konji koji potječu od pitomih konja postoje i u SAD-u-to su oznati mustanzi.
A kojoj pasmini pripadaju konji s Kruga? «Na ovim prostorimanajzastupljenija je bila pasmina bosansko-hercegovačkog konja», kaže Krišto. «Naravno da su se konji mješali, a današnjim potomcima bilo bi dosta teško utvrditi pasminu iako imaju crte bosanskih brdskih konja.» Krišto smatra da su konji opstali zahvaljujući velikom prostranstvu Kruga, bogatim pašnjacima i pristupačnim pjilištima koja imaju vode tijekom cijele godine. A budući da nisu smtali ljudima biti im činili štetu, oni su ih uglavnom ostavljali na miru.
Djelatnici te veterinarske stanice službeno ne posjećuju Krug, jer kako Krišto kaže, niti ima službenih okvira djelovanja niti zakonske regulative niti ih je tko ikad zvao da interveniraju. «To su prvenstveno divlji konji kojima nije lako prići», kaže, «Nešto samoinicijativno nije ni moguće napraviti sve dok se to službeno ne riješi. Mnogi polažu pravo na konje, ali to su sad najčešće potomci onih konja koje su ljudi pustili. Trebat će dosta vremena dok se riješi imovinsko-prvani odnosi.»
U međuvremenu već gotovo četvrto
desetljeće te plemenite i pametne životinje uspijevaju bez brige i pomoći
ljudi. Prkose privrženosti svojih plemenitih predaka ljudskom gospodaru, koja
počinje u istočnim stepama i nastavlja se preko Babilona i Perzije. Prkose
mitologiji starih Grka, koji su toliko obožavali konje da su ih fizički
združili s ljudima u bića nazvana kentaurima. Jedan je davno, davno imao krila
i zvao se Pegaz, a drugom koji je služio Kaliguli stigle su počasti rimskog
senatora. Nazočili su otkrivanju i pokoravanju novih kontinenata, ap su tako i
Asteci ugledavši konkvistadore na konjima mislili da se radi o jednom biću. Pa
gdje je tek povezanost Aleksandra Velikog i vjernog Bukefala ili Napoleonov Le
Vizir, koji je zajedno sa svojim gospodarom boravio u progonstvu. Vjerno su
služili Mongolima dok su osvajali Europu. Zahvaljujući njima osvajan je i
američki Divlji zapad.
Sad su tu, uz nas, slobodni i razigrani. Izgledaju sasvim opušteno i ni po čem ne daju naslutiti da im naša nazočnost smeta. Ipak, Boško kaže da je sve više konja koji se ne žele približiti čovjeku, čak ni uz ponuđenu hranu. «često su povjerenje prema ljusima skupo plaćali», kaže, «Sad ih je oko 156, što je u odnosu na poslijeratnih 50-ak, dobar broj.» Osim prirodne selekcije, za koju su u prvom redu zaduženi vukovi, Boško je nekoliko puta bio svejdokom ljudske pohlepe i obijesti. Nije vidio krivolovce, ali posljedice njihovih djela prijavio je policiji. Kaže da zna i za nekoliko privedenih počinitelja koji su platili kaznu od svega nekoliko stotina konvertibilnih maraka (1,00KM=0,50 EUR).
Unatoč ponosu nekih žitelja i svijesti o toj uistinu rijetkoj pojavi, dosad se nije mnogo činilo kako bi se osigurao opstanak krda. Pojedinci poput Boška sami nemogu napravitmnogo, no u posljednjih pola godine pitanje zaštite plemenitog života s Kruga ipak se pamaknulo sa mrtve točke. Da je tako, potvrdio nam je Mirko Mihaljević, agronom iz Šumskog gospodarskog društva Hercegbosanske šume. Budući da Hercegbosanske šume gospodare područjem na kojem žive divlji konji, rekoa je Mihaljević, to je društvo uzelo sebi za pravo i obvezu da bude inicijato projekta njihova očuvanja. Za skroman početak planiraju izgraditi tri hranilišta sa sijenom i solju, te sanirati lokve i pojilišta, a dugoročno planiraju u suradnji s općinom i turističkom zajednicom iskoristiti prisutnost konja u turističko-rekreativne svrhe. «Ipak je riječ o gotovo jedinstvenom primjeru u ovom dijelu Europe», keže Mihaljević. Nadalje bi, veli, županijske i državne vlasti trebale to pitanjezakonski regulirati, eventualno uvrstiti zaštitu konja s Kruga u Zakon o zaštiti prirode. «Još uvijek ne postoji nikakav zakon koji štti konje», dodaje. «Mi vjerujemo da će se takav prijedlog zakona uskoro i pojaviti.»
S istim željama odlazim iz Livna, razmišljajući zašto se tek nakon tri i pol desetljeća pokrenulo pitanje očuvanja tih divljih konja. Konji s Kruga više neće biti prepušteni sami sebi. Barem se nadam, jer priroda je učinila svoje, ali čovjek je mogao i više. Stavljam ruku u džep, a kockica šećera umotana u papirnati rupčić imamai mi osmijeh. Ipak sam ponijela nešto s Kruga.
Napisala: Marta Lozančić
NATIONAL GEOGRAPHIC * siječanj 2007*
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com