zagoricani.com

Kad se netko ženio u selu ili u susjednim selima, normalno je bilo otići vidjeti svatove. To se zvalo ići u kolo. Kolo je u zimskom razdoblju bilo razlogom okupljanja mještana sela koje je imalo svatove i mještana susjednih sela.

Odrasli oženjeni muškarci u kolo su išli kako bi se sastali i pričali o tome kakva je firma u Njemačkoj, kakve su "bauštele" do sada imali, kakav je "baulajta" u firmi, kakav je "baufirer", koliko je kila imala jalovica što je zaklana za božićno pečenje, hoće li sijena biti dovoljno za zimu i sl. Znali su hodati od štale do štale pa gledati konje, krave, ovce. Da se ne bi vani smrzavali, uvijek ih je netko od domaćina iz sela pozivao u kuću na rakiju. Kako bi skratili vrijeme do dolaska svatova, počeli bi se natjecati u bacanju kamena s ramena, skakati u dalj. Kad bi se skakalo s mjesta u dalj,  Tomiša Sušin je znao, iz unutarnjeg džepa zimskog kaputa, izvaditi metar i mjeriti  tko je koliko skočio. Najveslije je bilo kad bi tako netko, obučen u misno ruho, skočio i pao na guzicu. Pokliznuo bi se jer je zemlja ispod bila smrznuta. Većinu muških su domaćini sela u kojem je kolo uvijek zvali na večeru. Oni su se zvali VEčERAŠI. Kako su bili pozivani u više kuća, naravno da nisu mogli biti kod svih, pa su onda sinove-momke obvezali da idu na večeru kod tog i tog, što su ovi rado prihvaćali. Biti večeraš, bila je posebna čast.

Žene su rijetko u kolo išle. One su morale kod kuće voditi brigu oko đuturuma, male djece i blaga. S muževima nisu bile po cijelu godinu, pa im to nije bio neki propust. One ionako ne bi bile pozvane na večeru.

Momci i cure u kolo su išli kako bi netko na nekoga mogao baciti oko. Cure bi uvijek na sebe pozornost skretale nekom pjesmom koja je tobože provocirala momke, a momci su uzvraćali istom mjerom. Posebna prigoda je bilo igranje u kolu. Kolo se igralo uz svirku usne harmonike. Tko je na koga bacio oko, koristio bi kolo kako bi se do njega uhvatio i barem za početak za ruku držao. A onda, ako je sreće bilo, moglo se tako dogoditi da je momak curu kući uspio otpratiti. 

Djeca su u kolo išla jer je netko morao uhvatiti naranče i jabuke koje je mlada bacala preko kuće. Posebna je gužva nastajala kod skupljanja sitnih novaca i bombona kojima bi se posipalo mladence kad bi se pojavili. Ni blato do koljena, ni snijeg i led nisu djecu priječili pokupiti sve što je palo na zemlju.

Onda bi netko povikao: "Trka". Svi okupljeni bi krenuli do njiva podvornica iza kuća gledati trku. Trku su uvijek trčali poznati trkači. Bilo ih je iz nekoliko sela. Kod nas je to dugo godina u to vrijeme bio Osim. Bilo ih je još, ali on je bio najpoznatiji.

Trka je ponekad znala biti najopasniji dio kola. Znalo je zbog trke biti prepirke, ružnih riječi pa čak i tuče.

Kad se ženio Mijo zečina, bilo je veliko kolo. Na trci je za pobjednika bilo predviđeno sto maraka. Trkači su trčali od Sušinih kuća prema Glavici, Mijinoj kući. Od poznatih trkača bili su Osim i Bojkan Džekin. Kad su trkači došli na oko dvadeset metara do cilja, Niko Zrnušin je istupio iz špalira i kao nehotice ramenom dotaknuo Osima koji je u tom trenutku stizao prvi prema cilju. Iza njega samo, nekoliko koraka bio je Bojkan. Osim je zateturao, posrnuo i nekako uspio ostati na nogama. Usprkos tome dotrčao je prvi i uzeo 100 maraka. U tom trenutku nastao je kaos, opća tučnjava. Tuklo se na sve strane. Po cijeloj Glavici, Jaričišću i Lanišću sijevalo je kamenje, padali udarci. Netko je izvukao deblji kraj. Nekim večerašima se ovaj put ogadila večera.

Niko je polubrat Bojkanu po majci. Nije mogao podnijeti da Osim opet bude prvi.