
Autor Milan Krišto
Srijeda, 30 Travanj 2008 08:49
Ne znam tko je kada
i zašto naše selo osnovao baš na ovom današnjem mjestu? I to ne samo naše
Zagoričane, nego se to isto odnosi na Dobro i Potočane? Možda jedina tri sela u
bližoj a, uvjeren sam, i daljoj okolici Livna koja nemaju gotovo nikakav
kontinuiran izvor pitke vode. U Potočanima bi se nekako još i mogao naći poneki
bolji izvor vode koji bi u zimskom razdoblju i s proljeća mogao zadovoljiti
potrebe žitelja određenoga zaseoka (Periše, Vidovići, Mihaljevići, Jagodići) dok u Dobrom ni takvoga izvora nema. Barem nije
poznat.
Samo su
Zagoričani imali donekle pouzdano vrelo koje je po cijelu godinu, bez prestanka
seljane krijepilo svojom vodom. I to ne samo zagoričance, nego i potočance pa i dobranjce.
Bio je to Vrbovnik kojeg su inače najčešće koristili Krište i Zuberi.
Uz
Klačine, Ivkovići i Suše su imali bunar i lokvu kod
Rimčove kuće, Mihaljevići bunar i lokvu na Kadnju. Da li su oni bili pouzdani izvori? Teško da
jesu.

O
Vrbovniku se ispričalo puno priča. Od one koja kaže da nikada nije presušio, da
mu je voda liječila ljude, da je davala posebnu snagu svojom čistoćom i
svježinom svakom tko ju je kušao, do onoga da je rublje oprano na Vrbovniku
imalo poseban miris. Donje rublje, ručnici i posteljina oprani na Vrbovniku
imali su posebnu bjelinu. Mnoge fučije i bucaći napunjeni vrbovačkom
vodom veselile su žedne ukućane, umorne radnike, namjernike i veselu djecu.
Svakoga dana magarad su na samarima nosila vodu što
je svima život značila.
Na
Vrbovniku su se pojila seoska blaga. Konji, krave i magarad svakodnevno su na
vrbovačkom koritu pili vodu. I po zimi i preko
ljeta, Vrbovnik je svima gasio žeđ.
Djeca
su posebno Vrbovnik voljela. Preko ljeta se pod hladnom vodom, bez sapuna,
kupala. Po okolnim nepokošenim njivama igrala, gazeći blato u potoku kojim je
vrbovačka voda otjecala. Stariji su djeci branili
odlazak k Vrbovniku. Uzalud. Djeca su uvijek Vrbovniku bježala.
U to
vrijeme rijetko koja kuća u Zuberovom i Krištinom selu je imala čatrnju. Nije ništa bolje bilo
niti kod Suša, Ivkovića i Mihaljevića. Kako su se počele graditi nove kuće te kako
su se počele sređivati i dotjerivati i stare kuće, uz njih su nicale čatrnje.
Ispaljene su mnoge mine u liticama kako bi se iskopalo mjesto gdje će se
izgraditi čatrnja. čatrnje su građene uglavnom na sjevernim stranama kuća – u
hladu, ako nisu bile ukopane u zemlju, da voda u njima bude što hladnija preko
ljeta. Mnoge čatrnje su građene ispred kuća i služile kao balkoni (terase).
Mnoge su građene uz pojate i podrume da bi blago bilo lakše napojiti. Neki su uz
čatrnje sagradili korita za napajanje blaga. Sretni su bili oni koji su uspjeli
sagraditi dvije čatrnje. Oni su imali vode po cijelu godinu i za vrijeme najveće
suše nisu morali ići na Vrbovnik po vodu.

Imati
dobru čatrnju a k tome još da ne pušta vodu, bilo je bogatstvo. Najveći problem
su bile žlibe (oluci) za skupljanje kišnice s
krova. Ljudi su po krovovima vješali svakakve žlibe, drvene (dubačene),
drvene od dasaka skovanih u «V» a rijetki su u početku imali limene kakve se
danas koriste. S izgradnjom novih kuća limene žlibe
postaju neizbježan dio crvenih krovišta a limene cijevi presijecale su fasade
novih kuća kako bi vodu s jedne strane krova prikupile na drugu stranu gdje se
nalazila čatrnja. Limene cijevi oluka spajale su krovove i čatrnje. Tako je, da
bi se što više vode prikupilo u čatrnju i za najmanje kiše (obično ljeti za
pljuska) na čatrnju priključilo cijevi sa svih okolnih krovova. Po zimi bi se
višak cijevi odvajao da se čatrnje ne preliju vodom a ne daj Bože da od silne
skupljene vode napuknu.
Higijeni čatrnje se
pridavala velika pozornost. Sve cijevi što su dovodile vodu u čatrnju bile su
spajane u mali rezervoar za vodu u kojem se nalazila mrežica (rešetka). Taj
rezervoar je bio napunjen sitnim kamenjem a mrežica je služila za
skupljanje lišća, slame, ptičjeg perja i drugog. Voda se iz rezervoara kroz
poseban otvor prelijevala u čatrnju. Ljudi su o puštanju vode u čatrnje posebno
vodili računa. Kada počne padati kiša, cijevi oluka bi se odvojile od rezervoara
dok prva voda ne opere krovove i žlibe. To je
trajalo toliko koliko bi voda na cijevi kod rezervoara procurila. Onda bi se
cijevi priključile i čatrnja se punila kišnicom vodom. Tako skupljenoj vodi u
čatrnji ubacilo bi se grumen živog kreča i voda je bila ispravna za piće. Kreč
se u čatrnju ubacivao jedanput godišnje.
čišćenje čatrnje se
radilo jednom godišnje. Obično pred jesen kada se isprazni voda i kada kriza za
vodom prestane. Znalo se da jesen donosi nove kiše a time i dovoljno vode pa se
onda moglo riskirati i bez vode biti nekoliko dana. čatrnje se
dobro oribalo i krečilo cementnim mlijekom. Tako očišćene i okrečene, čatrnje su
primale novu kišnicu koja je zadovoljavala sve potrebe kuće za vodom. Jedino bi
se blago, posebno preko zime kad nije išlo na ispašu, moralo svaki dan tjerati
na vodu na Vrbovnik, kako se postojeća voda u čatrnji ne bi trošila. Ta voda je
trebala za sve potrebe kuće, stoga se uvijek brižno čuvala.
U
zimskom vremenu, voda iz čatrnje se znala osjetiti po dimu. To bi bilo za
vrijeme kada se na tavanu sušilo meso, pa bi krov poprimio miris dima što je
prodirao na rupe između crijepa. Kada kiša padne na takav odimljeni krov, voda bi u čatrnji poprimila miris koji je
trajao jedno vrijeme a onda nestajao.

Svaka
čatrnja ima grljak i poklopac kojim se taj grljak zatvarao. Poklopac je uvijek
bio drveni. Na njemu je stajala, uvijek naopako okrenuta, kanta kojoj se za
povrzlo vezao lanac pomoću kojeg se kantu spuštalo
u čatrnju i grabilo vodu. Kante su bile limene i bez obzira što je
mnoge hrđa nagrizla, rijetko su, osim ako je iz njih curila voda, mijenjane. Kad
bi kanta slučajno, zajedno sa lancem upala u čatrnju, na vrh sinjskog kolca bi
se zakucao ekser i onda kolcem nekako
zakačilo kantu i vadilo iz čatrnje. Oni što nisu imali sinjsko kolje, za to bi
upotrijebili soju što je podupirala štrik sa vešom.
Na
žalost, mnoge čatrnje su odnijele i mnoge živote. U svojim bolestima,
slabostima, nemoći i razočaranjima a zbog nerazumijevanja okoline, mnogi su
rješenje na žalost našli oduzevši si život utapanjem u čatrnji. Utapali su se u
vodi koja im je život značila. Na žalost.
A
Vrbovnik je jednoga dana, u najboljoj namjeri i želji da njegova voda dođe u
svaki dom, presahnuo. Stoljetni izvor. Izvor života presahnuo.
Možda
je odgovor na ono pitanje s početka: Zahvaljujući Vrbovniku, vjerojatno, je selo
nekada davno osnovano tu gdje je.
Još
jedno pitanje: Da nije čatrnja, da li bi selo danas bilo tu?
Pogledajte još par tekstova veznih u Vrbovnik:
VRBOVNIK - Aco >>>
VRBOVNIK - M. Krišto >>>