Poznavali smo tu djecu od malena. Prihvaćali smo ih u društvu bez ikakve zadrške
iz razloga jer su novi, jer su rodbina, jer dolaze iz grada i jer smo se htjeli
dokazati pred njima da smo ipak mi domaći. Svaki puta kad bi došla u selo bila
su nekako drugačija od nas. Naše mame su znale reći da su bila umivenija i
čistija. To nije bukvalno značilo da smo mi bili neuredni i prljavi, nego su na
prvi pogled ta djeca bila svjetlije puti od naše jer ih sunce i bura nisu
uhvatili kao nas. Ruku na srce mi smo bili nekako siroviji, čvršći – gorštaci
u odnosu na njih. Istina je da su bila ljepše obučena od nas jer nisu nosila
zakrpane hlače. I obuvena ljepše, jer su nosila sandale ili tene a ne kao mi
gumene bate. I uredno podšišana.
Sjećam se, moja mama je šišala djecu
na Glavici (kod Krišta). Nije bila frizerka, nego je tata donio mašinicu za
šišanje iz Njemačke pa je ona uvještila šišanje što je nama djeci bilo posebno
drago jer su nas do tada šišali isključivo škarama pa je to bilo gore nego da
nas nisu šišali. Zanimljivo je da je šišanje bilo i naporno. Najteže je bilo
kada bi mašinicom šišala po vratu, pa kad je trebalo ošišati dlačice iz rupice
na zatiljku, glavu bi nam savijala kako bi izravnala rupicu, da smo imali
osjećaj da će nam vrat polomiti. Nije nas ni pitala da li nas čupa – a čupalo
je, Bože sačuvaj, jer brzina guranja mašinice kroz kosu i pokreti stiskanja ručica
zubaca nisu bili dobro usklađeni pa je zato čupalo. Trpili smo, što smo drugo
mogli i bili zavidni njima jer su dolazili vjerojatno friško podšišani u gradu kod
frizera prije nego su došli u selo.

Naravno da je među svom tom djecom
što je dolazila u selo preko ljeta bilo djevojaka. Naši momci su uživali u
njihovu društvu. Pravili su se važni. Zvali su ih „uvozne“. Svaku
večer bi, bez obzira na teški fizički rad od ranoga jutra do mrkle noći,
nalazili snage da se pokušaju nametnuti uvoznim djevojkama. Znali su oni u
čijim su kućama djevojke, s kime spavaju, u kojim sobama. Poslije večere okupljali
bi se ispred kuća do kasnih sati po vedrim ljetnim noćima. Oni koji su osjetili
lupanje srca u vratnim žilama, potiho bi se, da drugi ne primijete, iskradali u
tišinu ljetnih noći. Obično bi to iskradanje završavalo negdje na podvornicama
i okrajcima. Dok bi puni mjesec obasjavao selo i cijeli kraj svojom sivom
svjetlošću, oni bi u sjenci klenova i rašeljki sjedili na toploj suhoj ledini.
Pričali bi jedno drugome. Pali bi tu i prvi poljupci.
I prozori spavaćih soba znali su do
duboko u noć ostajati otvoreni. Djevojke bi u tami soba na njima sjedile i vodile
duge razgovore sa momcima koji bi stajali obično na ljestvama što bi ih pronalazili
u štalama, azinama, badžama od pojata i pod sadivenim plastima sijena. Znalo se
pod jednim prozorom najljepše djevojke naći više momaka kojima se sviđala i
koji su pod svaku cijenu htjeli da ima bude cura. Ona bi birala onoga tko joj se
sviđa. Taj bi ostajao na ljestvama a ostali bi po selu tražili druge ljestve i lupali
drugim djevojkama na prozore.
Oni koji ni tada nebi uspjeli
otvoriti prozor, u iščekivanju ovih što su na ljestvama, po selu bi radili
razne vragolije. Muzli bi krave, stavljali na njih samare, tražili bi i popili vareniku
po prozorima što su maje ostavljale preko noći da se hladi, rušili poljske
zahode, krali još nedozrele voćke, dražili i tukli seoske kerove. Znali su i
magare izvesti iz podruma, obući mu hlače što su se sušile na štriku, staviti
mu na glavu vreću i zavezati ga za
ulazna vrata nečije kuće. Ujutro bi bila živa muka otvoriti vrata, jer je
magare vuklo sebi a onaj tko je otvarao vrata vukao je sebi.
Na prozoru su se pričale razne priče
i iskazivale želje. Momci o tome kako naporno rade kod kuće, kako svako jutro
rano ustaju, kako imaju želju otići iz sela i živjeti negdje u gradu, raditi na
državnom poslu, zarađivati novce.
A one njima kako imj je lijepo tu na
selu, kako uživaju u društvu jednostavnih ljudi koji za sve imaju vremena, koji
nikuda ne žure, koji su uvijek nasmiješeni i rasopoloženi, koji iako puno rade
uvijek nađu vremena za sve. Pričale bi im kako su i oni, momci, drugačiji od
momaka koje upoznaju u gradu, kako su jednostavni, veseli, spremni na svaki
razgovor, prihvatiti i svaku šalu. Pričale bi im kako im se sviđa ta
jednostavnost, kako uživaju kada ujutro ustanu pa kažu svima u kući:
„Faljen Isus i Marija, jeste li se naspavali?“ Kada svakomu koga
sretnu u selu tijekom dana kažu: “Faljen Isus.“ Naučile su i
odgovoriti: „Uvik faljen“ svakome tko bi ih pozdravio. Vele, kako im
je postalo normalno nedjeljom otići u crkvu sa ostalom mlađarijom što u gradu
inače jako rijetko čine. Ovdje u selu to jedva dočekaju. Kako im ovdje nije
teško ujutro rano ustajati kao u gradu kada moraju u školu, kako im nije mrsko
ovdje bilo koji posao uraditi. Probale su sve raditi i kada bi to što bi radile
dovršile, netko bi ih uvijek pohvalio.
Momci bi to samo slušali i nije im
bilo jasno kakvu to one ljepotu vide u svemu onome čega je njima već odavno bila
puna kapa. I ljudi, i posla, i sela i običaja.
I tako bi otvoreni prozori ostajali
otvoreni do ranih jutarnjih sati. Nerijetko bi momci znali odmah sa sijela
uprezati konje i odlaziti na Krug kositi
sijeno bez spavanja. Nije im bilo teško niti su bili umorni. I sutra će opet, bez
spavanja, ranom zorom uprezali konje. Na vrelom suncu mirisnu travu kositi,
klepati kose kovanice oštre i rado čekati novu noć.
Samo da ljestve nitko nije sakrio.