SVATOVSKE TRKE

Ispis Autor Drago Mihaljević Utorak, 06 Siječanj 2015 13:18

SVATOVSKE TRKE

trka_svatovi_60tih     Prošo Božić, prolazi i božićno vrime, a stigla nam je misoiđa. Sve one koji žele znati više o tome što je misoiđa upućujem na tekst pod istim imenom na stranicama ovoga portala, a ovdi samo podsićam da je misoiđa vrime u kojem se, za razliku od Korizme, smije ist meso (meso+jeđa ili ikavski miso+iđa =misoiđa) i kada se u prošlosti velika većina naši predaka ženila i udavala. Na svakoj svadbi, osim ostali svatovski običaja organizirala se i svatovska trka. Najstariji zapis o svatovskim trkačima našo sam u knjizi Put po Dalmaciji opata Alberta Fortisa (koja je nastala kao rezultat putovanja od 1771. do 1773. godine) koji piše da kada bi se svatovi, poslije vinčanog blagoslova u crkvi, uputili  mladoženjinoj kući onda bi, uz ostale običaje: „... tri-četiri pješaka trče ispred društva i najbrži od njih dobije za nagradu maramu, svojevrstan ručnik izvezen na dva kraja“.

     Doseljavanjem stanovništva Cetinske krajine na naše područje, koncem 18. - og i početkom 19. - og stolića, stigli su nam, virovatno, i običaji svatovski trka koji se sićam i kakve su bile početkom 60-i godina 20-og stolića, dokle seže moje pamćenje. Ko zna možda smo te običaje imali i prije dolaska Turaka?

Kako je to bilo?

     Prije no što svatovi dođu  u kolu bi se, kod mladoženjine kuće, skupio sav svit iz našeg i obližinji sela da svojom nazočnošću uveličaju slavlje i veselje, ali i momci radi cura, a stariji da vide trku i da zdušno navijaju i bodre pojedine trkače ovisno o rođačkom ili komšinskom odnosu. Tako okupljeni uz zagledanje mlađarije, igrajući i plešući uz svirku dipli i muzike (usne harmonike) s nestrpljenjem bi čekali kada će svatovi doć. Prvi svatovi (osim pratijovaca) koji bi dojahali na najboljim konjima, koje se moglo nać u rođaka i susida, bili su oni koji su se utrkivali na konjima, čiji je konj brži. Osim svatova u naticanju su mogli sudilovat i oni koji nisu bili u svatovima, ali su imali brze konje. Oni bi svoje konje izveli prid svatove (prasvatice) i u dogovoru s trkačima iz svatova s određenog mista pušćali konje tj. startali ko će prije do mladoženjine kuće. Prvak je dobio rubac koji se vezo za oglav na konjskoj glavi. Toga se još uvik dobro sićam jer su u našoj kući bili jedni od najbrži konja (Mila pa njezin sin Lisac) dok se nije pojavio Čotin Žeran, poslim kojeg ne pamtim da je bijo neki brži, a više nije ni bilo svatova na konjima.

svatovi_ive_tomina     Kada bi došli ostali svatovi i kada bi se svi nazočni malo izigrali, a svatovi i malo odmorili, iznese se trka za momke. Najbrži momci iz cilog kraja naticali bi se ko će uteć (prvi stići do cilja). Na trku se mećala obično košulja za prvo misto, a za drugo i treće suknene čorape i bocun rakije. Momci, koji mogu dobro poletit, svuku sve do gaća i odu nekoliko stotina metara (ovisno o terenu, broju i vrsti trkača te važnosti trke) i polete. Koji doleti prvi do cilja zgrabi nagradu koja je na trku metnuta (ko je od trkača ugrabi taj je i uteko – nije bilo foto finiša). Svaki momak trudio se baš da on odnese trku i da se taj dan priča o njemu. Ne samo da je momak, što je uteko veseo, nego se i misto iz koga je, veseli i diči.                                                                          

Trke za ženskadiju nikad nije bilo.

     U prvo vrime nije bilo bogatiji nagrada pa se letilo iz idelizma; trčanje je bilo puno više od običnog naticanja zbog nagrade, nego je to bijo ponos i ugled koji dobije najbrži momak, njegova obitelj i selo iz kojega je. On postaje popularniji, o njemu se priča, a, možda najvažnije, cure ga više vole. Kasnije su krenule bogatije nagrade (ovan ili 100 i više DM) pa su tadanašnji mladići svoju brzinu u ovakvim prigodama mogli dobro unovčiti. Najbrži su išli iz kola u kolo, trčali di got su mogli stić, da bi tako osvojili što više trka i zaradili što veću nagradu. Sama pobida je pala u drugi plan pa su najbrži jedni druge izbigavali. Jedan bi otišo u jedno selo di su svatovi, a drugi u drugo. Tako bi obojica osvojili željenu nagradu. Dovoljno je da odnesu trku pa da u džep stave 100 i više DM ili ovna ako domaćin ne želi trku plaćati novcem. Na jednoj trci, o čemu ću još pisati, je bila za nagradu junica.

     Pošto o rezultatima svatovski trka nigdi nema pisani tragova, nemoguće je sa 100%-tnom sigurnošću tvrditi ko je od trkača bio najbrži. Zbog toga ću ovdi, prema vrimenu kada su nastupali, nabrojiti najbolje trkače svoga vrimena. Podatke sam skupljao razgovarajući s većim brojem još živućih neposrednih sudionika i svidoka toga doba. Sve izjave se ponekad ne slažu pa ću pokušati biti što objektivniji te izbići ta neslaganja, ponekad i falisanja na šćetu drugog i napisati što sam uspio sintetizirati i što bi priko 90% onih koji su svidočili potpisalo.

Sićanja ritkih ljudi, a koje su čuli od svoji stari, sežu do prid Prvi svitski rat, od kada se sačuvalo sićanje da su najbrži bili:

-          Ivan Suša, rođen je 1870. (ćaća Nikin i Ilijin, did Mijin i Marjanov) za kojega se priča da je bijo dobar kosac te da je mogo priskočit konja. Na koji način i kolikog konja nije poznato, ali da je bio izrazito skočan more se zaključit iz priča da je sideći po turski (prikriženi nogu) i držeći se rukama za palce nogu mogo priskočit priko noža zataknutog među podove (koliko dugačke oštrice ne zna se).

-          Markica Krišto, r.1882. od kojega nije ostalo naslidnika u muškoj lozi, ali je did po materi Jaki, Mati i Marjanu Kelavinu.

Osim nji tj. poslim nji u našem su selu najbrži bili Zuberi. Mislim da je kod nji (Zubera) bijo svojevrsni rudnik talenata, čiji uzrok mi je nepoznat. Kao najbrži u sićanju potomaka osto je

-          Ante Mihaljević-Zuber, r.1887., did po ćaći Drage Mihaljevića, Osima i po materi Zvonke i Mirana Džekina koji su, svaki u svoje vrime, bili najbolji trkači.

Zanimljivo je da mi niko nije spomeno ko je bijo brz ili najbrži između dva svitska rata, a poslim Drugog svitskog rata sićanja kažu da je duže vrime najbrži bijo

-          Pere Jure Zuberova. Istina da mu je u jednoj trci u Galečiću uteko Niko Ivković (Mrkančov) koji je bio brz nakratko.

Osim nji, a do pojave Zvonke Džekina među najboljim svatovskim trkačima spominje se više momaka, od koji su u najviše trka utekli

-          Markica Krišto (Kartelov) iz Dobroga i

-          Ivić Džekin, stariji brat Zvonkin i Miranov, trkača koji će imati još više uspjeha u svatovskim trkama.

A onda se u sezoni (zima) 1961/1962. kao mladi sedamnaestogodišnji momak pojavijo Zvonko Džekin koji, prema pričanju više živućih suvremenika, do 1969. nije izgubijo nijednu svatovsku trku. Nakon njega najbolji trkači bili su: Dane Karadža (Begov), Branko Kelava, Drago Mihaljević (Osim), Miran Džekin, Milan Kelava (Jelen) i Mirko Mihaljević (Čičin), o kojima ću pisati u sljedećem nastavku.

Poslije Domovinskog rata, na žalost, ta tradicija  je  počela gubiti svoju draž. Sve manje mladi ljudi se zanimalo za trke  po svatovima, bacanje kamena, skok u dalj, pa danas gotovo je slučajnost da se organizira takvo nešto u svatovima, što me zaista žalosti, jer  znam kako smo mi živili za te vikende isčekujući  ko će se  ženiti, koliko će biti na trci, ko će pobiditi.