TILESNO ViŽBANJE I SPORT U NAŠIM SELIMA

Ispis Autor Drago Mihaljević Srijeda, 24 Rujan 2014 07:11

trka_svatovi_60tih   Povist raznih vrsta naticanja koja su vezana uz tilesnu aktivnost, kao dio opće povisti, kako u svitu tako i kod nas, proučava razvitak te specifične ljudske dilatnosti od davnina do pojave moderno organiziranog rekreativnog tilesnog vižbanja i sporta. Kako se taj razvitak odvijo kod nas (u našim selima), pokušat ću napisati u nekoliko nastavaka. Pisani dokumenata nema pa su moguće griške zbog čega vas molim da sve što mislite da nije točno ili triba nadopuniti napišete u komentarima ili napišete na moju e-majl atresu.
   Zbog načina života (ratari i stočari) sudbina je našim precima odredila da su uvik bili u pokretu pa im nije tribalo nikakvo dodatno vižbanje radi očuvanja i poboljšanja zdravlja, a nisu imali ni dovoljno slobodnog vrimena za to. Nitko u našim selima ne pamti nikakav oblik organiziranog tilesnog vižbanja i sportskog naticanja sve do 1970-i godine i osnivanja NK JEDINSTVO. Tilesno vižbanje odvijalo kroz razne vrste igara. Postojale su igre s utvrđenim pravilima i one koje su dica sama izmišljala. Najvažnije igre s utvrđenim pravilima opisali su Milan Mihaljević u tekstu „Kako smo se igrali i kako su se igrali (s) nama“  i Stipo Manđeralo u knjizi „S vidoške gradine“, a o igrama koje su dica sama kreirala pisac kaže: penjali smo se po stablima, brali divlje voće, skidali tičija jaja, pravili skloništa. Valjali smo se po zemlji, gacali po blatu, rvali se i utrkivali. Čuvali smo janjce i konje na odmoru. Jahali ih vodeći ih na vodu. Tirali smo konje u vršaju, valjali se i sakrivali u svježe ovršenoj slami na armenu i u pojati. Jedno drugom namišćali smo razne klopke; da netko padne, da zapne na nešto, da ugazi u govno ili drugu prljavštinu, da se nečega ili nekoga uplaši, da napravi neku šćetu kako bi bio odgovoran starijima.

kamena_sa_ramena01   Zbog toga što su uvaženi profesori vrlo dobro opisali spomenute igre ja ću pokušati napisati ono što kod nji nema, a mogli bi reći da to više nisu igre nego naticanja u kojima je moguće vrlo objektivno odrediti ko je bolji. To su uglavnom ona naticanja koja su se odvijala za vrime neki slavlja; virskih blagdana ili „u kolima“ (društveno zbivanje di su se upoznavali cure i momci, susretali prijatelji, sklapala prijateljstva, te gledalo kako se tko nosi i dr.).

   Najvažnija su naticanja bila u bacanju kamena s ramena i skok u dalj s mista bez koji se nije moglo zamisliti ni jedan dernek ili kolo. Od 90-i godina prošloga stolića više se nigdi nemere vidit da se neko prigodom neke svečanosti natiče u tim aktivnostima u kojima su naši preci testirali svoje sposobnosti i u isto vrime se zabavljali. Zato je baš sada potrebno o njima nešto napisati da se ne zaboravi i da mlađarija pročita u čemu su se naticali naši stari i ko se u tome nabaška istico. Svoja saznanja napiso sam na osnovu pričanja svidoka i sudionika događanja i vlastitog sićanja. Triba naglasit da se pojedini svidoci i sudionici ne slažu i pokazuju neznatnu razliku u sićanjima i izjavama (svako o sebi i svome govori lipše nego o onom drugom).

filip_mihaljevic_2013vpNajbolji bacači

   Najstariji zapis o bacanju kamena s ramena koje se odvijalo na području naši sela našo sam u narodnoj pismi Mijat Tomić i Livnjani Turci u kojoj se opisuje kako se Mali Marijan zaputio, iz Vran planine u kameno Livno, ajdučkoj družini "donit praha i olova". Put ga je nanio, priko polja Borovog, na vrelo Vrbovnik di su:
"...izašle livanjske balije,
Kod vode su kolo zametnuli:
Skokom skaču, bacaju kamenom.
K njima dođe Mali Marijane,
Po turski im selam nazivaše,
Svi mu Turci selam prihvatiše,
I njima je riječ besjedio:
"Je li izun baciti kamena?"
Livnjani mu Turci govorili:
"Testir tebi, koliko ti drago!"
Oh, da vidiš Malog Marijana,
Gdje privati studena kamena,
Jednom baci, malo ne dobaci,
Drugom baci, daleko prebaci;
Mogo bi se junak ukopati,
Toliko im skoka odskočio...".
  
   Ko su bili najbolji bacači i skakači od vrimena Malog Marijana do 60-i godina prošlog stolića ne zna se, ali od tada pamtim i ja te znam da su najbolje kamena bacali: Mate Mihaljević (Klarin), Jozo Ivković (Rafin), Jozo Mihaljević (Jojica) i Iće Mihaljević (Nikin). U Potočanim dobro je baco Pepica Vidović i Vinko Mihaljević-Mišić (šumar) „kada mu naleti na livicu“. U Dobrom dobro su bacali Frano i Mićo Vidović (Svitlini). Od mlađe generacije dobri bacači bili su Milan Krišto (Kaurkin), Goran Krišto, Ivica Jakin (Klarin unuk ), a iz Dobrog braća Gale i Dane Brnići i Pavić.
   Posebno triba kao dobra bacača, koji je ujedno bijo dobar trkač i skakač udalj, spomenuti Mirku Mihaljevića (Čičin) jer je bio najbolji u ciloj župi  sve do  rata 1992. Pobidio je čak dva puta u bacanju kugle na Jezercu (turniru naše  župe)  koji se održava od 2007., a onda ga je naslidijo sin Filip koji je postigo najbolji uspih u povisti sporta u našem kraju – postao je hrvatski reprezentativac, što je san svakog dobrog Hrvata, a u čemu su od Livnjaka uspili samo braća Niko i Robert Kovač, Davor Šuker i Niko Čeko u nogometu te Ilija Vidović u kickboxingu.
   U cilom livanjskom kraju (prije Filipa) najbolje je kamena baco Branko Ivanković (Mito) iz Bile, nekoliko puta bio pobidnik na Danu kosidbe u Kupresu, i Pervan iz Vržerala.

Najbolji skakači

   Najbolji skakači udalj s mista bili su Tomiša Sušin, Jozo Ivković (Rafin), Jozo Ivković (Barišin), Pepica Vidović iz Potočana, Marcel Kartelov iz Dobrog. Od mlađi dobro je skako Željko Kažin i Mirko Čičin. Najdalje je, u cilom livanjskom kraju, s mista mogo skočit Trpimir Vrdoljak iz Orguza. Skako oko 3.50 m, te je pobiđivo na Kupresu nekoliko puta.
   Na kraju ovog nastavka triba naglasiti da su 60-te i 70-te godine bile pionirsko vrime nogometa, košarke, stolnog tenisa i odbojke. Kako se koji sport populariziro tako smo ga „otkrivali“ i njime se bavili kako smo mogli, znali i umili. Odbojku i boćanje smo „otkrili“ malo kašnje i više igrali 80-i godina:
•    nogomet (lopte kako smo to tada zvali „ajmo igrat lopte“) smo igrali na svakom mistu s kojega nas nisu tirali, a takvi je bilo malo pa smo krčili kamenjar da bi imali di igrat. Zuberi i Krište su bili u prednosti jer su imali Duboki dolac koji se nije obrađivo pa je služijo ko odlično nogometno igralište. Osnivanjem Općinske nogometne lige i u naša tri sela osnovan je zajednički NK "Jedinstvo" o čemu ćemo drugi put
•    uspisima KK Zadra, KK Jugoplastike, KK Bosne košarka je dobila na popularnosti pa smo je igrali svugdi di se moglo staviti nešto što sliči na koš. U prvo vrime to je bilo drvo liske koje smo savili u Antonića ogradu na solaru, a nogometnu loptu „vodili“ po prašnjavom putu
•    nakon veliki uspiha Šurbeka i Stipančića stolni tenis smo počeli igrati u kućama, na kuinjskim stolovima, s nekom tekom umisto reketa
•    odbojku smo igrali, kao i košarku, bez prave podloge, na putu u sri sela, s nogometnom loptom koja „lomi“ prste, ali je odbojka, za razliku od stolnog tenisa, ostala popularna sve do danas, kada ima i odbojkaška mreža i prava lopta i asfaltirana podloga
•    boćanje (balota) je postalo popularno, ne znam zbog čega, 80-i godina i svake nedilje ili neradnog dana su ga igrali svi muški od 17 do 70 godina. Godine 1993. se, zbog nesritne smrti kod Mijaljevića, više nije igralo, ali se nastavilo igrati u ostalim zaseocima sve do prošle 2013. godine. Lani i ove godine (2014.) cilo lito nisam vidijo da se iko od Ivkovića i Krišta boća. Zašto?
   Od svi navedeni naticanja i igara prema nesretnim poslidicama izgleda da su najopasnije igre „kapa-kide“ i boćanje jer su igrajući se ti igara dvojica naši suseljana poginula. Prvi je, od ozljeda koje je zadobio igrajući se „kapa-kide“, preminuo Toma Krišto u dobi od 25 godina: „Nehtijući ga u mošnje nogom pogodio Ivan Mihaljević“, a od poslidica udarca balote 1993. preminuo je Mirko Mihaljević.
kamena_sa_ramena02   Za kraj bi napiso jednu priču koju sam čuo od Potočanaca (nije od Vidovića), a koja nam govori o snazi i sposobnosti našeg čovika koju je iskazao u stranom svitu:
   Stipan Vidović (ćaća Petrinov) je bio izrazito snažan čovik. Kao austrougarski vojnik, zajedno s Nikom Mihaljevićem, je bio u Italiji u zarobljeništvu sedam godina. Radijo je u kuini jer su tu tribali najjači vojnici koji mogu nositi kazan. Jednoč se u logoru organiziralo naticanje u rvanju. Niko (bio malo pametniji, a Stipan snažniji) reko rukovoditeljima logora da ima čovika koji sve more pobidit. Oni se samo na to nasmijali, a on doveo Stipana koji je sve „otreso“ i bio pobidnik. Možemo reći da smo tako dobili prvaka zarobljeničkog logora, di sigurno nije bilo malo zarobljenika i čuvara.
   Da bi priča mogla biti istinita pokazuje nam i druga zgoda sa Stipanom, koja svidoči koliko je bio snažan. Priča kaže da je, kad je Stipan bio u mlinu, neki čovik doveo natovarena konja u mlin pa kada se povela priča o istovaru, Stipan reko da more dić konja s tovarom. Ne znam u što su se i jesu li se kladili, ali Stipan se uvuko ispod konja i reko da mu kažu „kada sve četiri noge budu klapale“ tj. kada konja odvoji od tla. Naravno u tome je uspijo jer se ne bi pričalo do sada.