Školski klozet

Ispis Autor Milan Krišto Utorak, 03 Rujan 2013 10:11

skola_1do4_raz_70Klozet u našoj školi nalazio se na kraju dvorišta uz Krstanušića Gladišikov dolac. Imao je dva dijela. Južni dio koji su koristile curice i učitelji i sjeverni koji su koristili dječaci.

U klozetu nije bilo nikakve opreme. Samo je u podu bio otvor  kroz koji se mokrilo i vršilo veliku nuždu. Ispod klozeta je bila velika rupa iz koje se osjetio neugodan miris. Neugodan miris posebno se osjetio kada bi se mokrilo u već nakupljenu mokraću u rupi i vodu koja bi se u rupi nakupila nakon velikih kiša. Često se znalo dogoditi kada bi se  obavljala velika nužda da sadržaj iz rupe zapljusne dječju stražnjicu. Toaletnog papira nije bilo. Papir kojim se brisalo bio je uglavnom od starih zadaćnica, generacija đaka koje su već završile školovanje u našoj školi, što bi ga podvorkinja povremeno nakidala i stavila u klozet.

Tako bi za vrijeme velikog odmora ispred klozeta uvijek bila poprilična gužva. Na jednim vratima cupkale su curice a na drugima nestašni dječaci, čekajući red. Curice su uvijek bile tiše i strpljivije i u klozet bi ulazile najviše po dvije. Dječaci su u klozet ulazili u grupama. Nisu se stidjeli jedni drugih pa bi se u klozetu našlo njih nekoliko. Svi bi u isto vrijeme mokrili gađajući otvor u podu i natječući se tko će dulje mokriti.

Nestašniji dječaci su bili nestrpljivi  i nisu mogli čekati red.  Preskakali bi zid i obavljali potrebu u Gladišikovu docu. Učitelji su ih vječito zbog toga korili i kažnjavali jer su se Krstanušići žalili kako im djeca preskačući ruše zid i po docu gaze travu. Ni trnje koje su Krstanušići stavljali na zid uz klozet nije im smetalo preskočiti u dolac. To preskakanje je trajalo sve dok nismo, mi đaci zajedno sa učiteljima, ogradili školsko dvorište bodljikavom žicom, za što su Krstanušići sigurno Bogu zahvaljivali.

Jednoga dana tako, puhala je bura i nosila snijeg pa nas učitelj Pavle, zbog hladnoće,  nije pustio van na odmor nego nam je rekao koji trebaju na klozet, po dvoje može otići i kad se vrate ide drugih dvoje. I tako redom. Došao je red na Ćavana i mene. Istrčimo mi van pa prema klozetu. Iako je puhala bura, nama se nije dalo ulaziti u klozet nego smo sa strane klozeta obavili mokrenje. Vraćajući se prema našem razredu, pozove nas učitelj Ivanko. Mislili smo kako nas zove zbog nekog posla koji smo trebali napraviti, donijeti drva ili ugljena, možda mu treba otići na zadrugu u Potočane po cigare ili tako nešto. Znatiželjni, potrčali smo i  ušli  u razred. Čudno nam je bilo kako su nas djeca iz školskih klupa radosno gledala i smijala se. Smijali smo se i mi, čekajući što će nam učitelj reći da učinimo.

Ništa nas nije pitao, nego nam ljutito prišao, pred svom djecom koja su bila u učionici potegne i jednog i drugog za uši i svakome opali po dobar šamar. Odmah smo znali zbog čega. Nije nama bilo krivo što nam je izvukao uši i što smo dobili po šamar nego što to učini pred djecom prvog i trećeg razreda. Ipak smo mi bili najstariji đaci u školi i to četvrti razred. Ušiju crvenih i zažarenih obraza vratili smo se u naš razred ne govoreći nikome ništa.

Shvatili smo kako su i on i djeca iz razreda vidjeli  gdje smo obavili mokrenje, jer su prozori razreda gledali na školski klozet. Od tada više nismo mokrili uz zid školskog klozeta.