Posjetio sam Maria Nađa, časnika HV, danas satnika u mirovini, na Uskrsni ponedjeljak 2014.godine u njegovom domu u Višnjevcu, gdje živi sa suprugom i dvoje djece i zamolio ga za razgovor o događajima u Donjim Rujanima, te 1992. godine.

Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja detaljno opisuje napad na Livno koji su vodili general Mladić i pukovnik Lisica, te spominje uspješnu akciju u kojoj Mario Nađ maljutkom pogađa tenk i transporter, te na taj način čini prekretnicu u bitci za obranu Livna.

Prvo što mi je Mario rekao prisjećajući se tih dana, preplanuo emocijama, bile su sljedeće riječi: „Sve što ću ti sada reći posvećujem svom zapovjedniku pukovniku HV Ivanu Rebrini, čovjeku koji je zaslužan za sve što sam ja napravio u Livnu.“ Nakon tih riječi nije mi pripovijedao, nego je na papiru koji je bio na stolu ispred njega napisao sljedeće: „Ivan Rebrina poginuo je za domovinu Hrvatsku 22. lipnja 1992. godine. Zapovjedniče, za sve ti veliko hvala i neka ti je laka hrvatska gruda, koju si toliko poštivao i volio. Mario Nađ.“

Mario Nađ pored uništenog tenka u Donjim Rujanima 2004. godine

Sjedili smo jedno vrijeme u tišini, te ja prekidam šutnju prepričavajući opis akcije napada na Livno u kojoj Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja spominje i njega kao direktnog sudionika te akcije. Mario napominje da je dužan ispraviti nekoliko detalja iz tog opisa događaja: „ U Livno sam stigao sa 19 godina, rođen sam 1972. godine, a ne kako se navodi u knjizi sa 17 godina. Nisam došao zbog djevojke kod Buškog Blata, nego sa skupinom dragovoljaca iz Osijeka koje je predvodio moj zapovjednik pukovnik Ivan Rebrina.“

Pukovnik Ivan Rebrina, rođen u Zloselima, organizirao je skupinu dragovoljaca iz Osijeka u želji da pomognu braniteljima Kupresa. Pošto su zakasnili u tom naumu, stigli su iz Osijeka dva dana nakon pada Kupresa, priključili su se postrojbi Kupreške bojne u Tomislavgradu. U Tomislavgradu Mario obučava branitelje uporabi maljutke kao protuoklopnog sredstva. Tih desetak dana živili su i djelovali na relaciji Tomislavgrad i Livno, sve do toga, sada povijesnoga, 23. travnja 1992. godine.

„Dobro se i danas sjećam 23. travnja 1992. godine“, govori Mario te nastavlja priču: „Nalazio sam se u Osnovnoj školi u Tomislavgradu u kojoj je bilo Zapovjedništvo kupreške bojne. U jutro, oko 8 sati dolazi policijski auto pred zgradu škole i ja dobivam informaciju da moram poći u Livno, jer je počeo veliki napad na Livno u zoni I sektora obrane Livna. U automobil pakujem 6 komada maljutki i krećemo prema Livnu. Dolaskom u Livno, javljam se generalu Anti Rosi, od kojeg dobivam smjernice i krećem na zadatak. Put od Livna do položaja u Donjim Rujanima bio je najblaže rečeno interesantan, ali da ne bih dužio te događaje opisat ću nekom drugom zgodom. Dolaskom u Donje Rujane zapovjednik I sektora obrane Livna bojnik Jure Granić dodijelio mi je vojnika Milu Granića kao pomagača oko maljutki i kao vozača. Sve se odvijalo jako brzo jer neprijatelj je sa svojim snagama bio u selu. Odmah smo se uputili prema seoskoj školi u čijoj smo blizini u dvorištu neke kuće postavili prve dvije maljutke. Nakon postavljanja naciljao sam i prvu raketu ispalio u pravcu tenka T-84, pogađam tenk koji u velikom plamenu ostaje bez kupole. Drugu raketu zbog blizine uspijevam navesti između neprijateljskog kamiona i njihove pješadije, nakon čega su mi neprijatelji otkrili položaj. Premještam se i s drugog položaja pogađam oklopni transporter. Zapravo, nisam se premještao sam, jer sa mnom je bio vojnik Mile Granić tada pedesetogodišnjak koji je meni tada devetnaestogodišnjaku bio interesantan po svojim komentarima: „ Ne znam ništa o tim maljutkama, a moram ih nositi,….. teško je.“ Da bi nakon što sam pogodio tenk kad smo se prebacivali na drugi položaj rekao:“I dalje ne znam što su te maljutke, teške su, ali nosit ću ih, sviđa mi se.“Pogotkom neprijateljskog transportera zaustavljen je četnički napad, „koji osjećaj“, gledao sam neprijatelja u leđa, kako bježi.

Ukratko, to je stvarni događaj toga 23. travnja 1992. godine u Donjim Rujanima iz perspektive koju sam ja proživio, premda i ovdje postoje detalji koje ću ti reći jednom drugom zgodom.“