zagoricani.com

    Koliko samo informacija primimo u jednom danu čitajući novine, gledajući TV, surfajući internet...? Koliko sam riječi čujemo tijekom tjedna na radnim mjestima, predavanjima, sv. Misama, obiteljima, kafićima...? Koliko sam događaja, dobrih ili loših, u svijetu, u Bosni, u Livnu... se dogodi kroz mjesec dana? 

Kakav je naš odnos prema svim tim informacijama, riječima, događajima? (npr. odnos prema informacijama o stanju bosansko-hercegovačke političke scene; odnos prema govoru o Mariji, Isusu ili čemu drugom tijekom sv. Mise; odnos prema događajima na radnim mjestima, u kafaterijama, razgorovnicma, obiteljima, crkvama...) 

Jesmo li prema svim tim stvarnostima ravnodušni ili pak dozvoljavamo da nas one dirnu, oduševe, potaknu, mijenjaju, izgrađuju, obraćaju, isprovociraju, uznemire, rastuže, rasplaču? Ovdje ću se ograničiti samo na naš odnos prema onome što slušamo. (tv, radio, propovijedi, predavanja, razgovornice...)
 
Generalno gledano, meni se čini da smo postali ravnodušni prema onome što slušamo. Uopće se ne trudimo da čujemo to što slušamo, a onda je i razumljivo da nas to ne može ni potaknuti ni interesirati ni obraćati ni ništa. čista indiferentnost. 

No, zašto je to tako? Zašto smo ravnodušni i zašto ne čujemo drugoga? Pokušat ću odgovoriti na ovo pitanje a vi sami ocijenite koliko je to objektivno: 

Nerijetko nam se događa da slušamo prazne, suvišne riječi

Nerijetko nam se događa da smo toliko obuzeti sami sobom da uopće ne čujemo krik nečije patnje i boli
Nerijetko nam se događa da slušamo nesavršene ljude kod kojih postoji nesklad između teorije i prakse (a takvi smo svi)
 
Nerijetko nam se događa da nismo ispravno disponirani za čuti riječ

Nešto o ovim točkama:


Prazne, suvišne riječi

Tijekom dana razgovaramo, slušamo, raspravljamo o mnogočemu. Teme tih naših razgovora su različite. Tiču se politike, ekonomije, seksualnosti, žena, studija, vjere, Boga, svijeta, čovjeka... Nerijetko nam se događa da u tim razgovorima slušamo pojedince (a to može biti svatko od nas) kako pričaju, pričaju i pričaju... Mi to slušamo ali ne čujemo. Te nas riječi uopće ne interesiraju, oduševljavaju, potiču, oslobađaju...

Zašto je to tako?

Zato što nerijetko slušamo prazne, suvišne riječi. Riječi koje ne vrijede ništa. Riječi koje otkrivaju samo nutarnju prazninu, prazninu srca. Slušamo riječi osoba koje su prazne i koje nemaju ništa reći.

Poznato je da šutjeti može samo netko tko ima što reći. A tko nema što reći, tko je prazan, ne može ni šutjeti. Tako se događa da mnogo govori onaj koji nema što reći, a onaj čije su riječi pune života i smisla, šuti i rijetko govori. Ovaj prvi brblja i buči, a ovaj drugi je tih i sabran i malo govori. čudan je nagon koji sili na govor upravo kad nemamo što reći. U temelju leži potreba da se skrije praznina duše. Tako mnoštvo riječi ne služi otkrivanju nego skrivanju. Otkriti ionako se ne može drugo doli praznina, a nju želimo skriti. I skrivajući je s mnoštvom riječi, neprestano samo o njoj govorimo. Brbljanje je nezasitno. Nema dna njegovoj gladi. Neprestano traži novi sadržaj. Nikada se ne zadržava ni na čemu. Nikada ne uspijeva vidjeti dubinu stvari o kojoj govori. Zato ponavlja ono što su drugi rekli i hrani se ponavljanjem već rečenoga.
 
A sv. Franjo onoga tko neprestano govori naziva ispraznim i brbljavim čovjekom. On time samo pokazuje da još živi na vrlo sebičan način i da se rado stavlja na pozornicu. On govori radi ugleda i priznanja, htio bi uvijek i posvuda biti u središtu razgovora – i zato govori samo o sebi, o svojim pothvatima i uspjesima i o svemu onome što on može i što zna. Ne može ništa zadržati za sebe, nagao je u govoru, ono što mu padne na pamet to i ispripovijedi. U svemu nastoji biti zanimljiv. Ima i stvari koje izmišlja, dvije riječi više ili manje zapravo ga ne zanimaju. Brbljavi covjek svojim govorom ne slavi Boga nego sebe.

Upitajmo se ljudi jesmo li mi brbljavi? Jesu li naše riječi, u svakidašnjim razgovorima, propovijedima, predavanjima, prazne, suvišne, besmislene (stoga ih nitko i ne čuje) ili pak smislene, oslobađajuće, interesantne, poticajne (pa ih netko i čuje)? Jesu li naše riječi one koje slave Boga ili pak nas same?

Zaokupljenost sobom i svojim problemima razlog da ne čujemo drugoga

         Toliko smo postali sebični, nesebično sebeljubivi, obuzeti vlastitim interesima i planovima, da uopće ne čujemo drugoga kraj sebe, da uopće ne čujemo krikove nečije krize, patnje, križa. Kao da je nestalo onoga što bismo mogli nazvati istinska ljubav, zajedništvo, tajna, žrtva, nježnost, poštovanje, zahvalnost, iskrenost, razumijevanje za drugoga. A istodobno, u sebi očajnički očekujemo da su drugi prema nam i iskreni, i pažljivi, i vjerni, i zahvalni i... i što sve ne.

        Živeći ovakvim načinom života (dakle, usredotočenost na sebe i ravnodušnost prema drugome) mi zapravo promašujemo bit našega života koji se sastoji u onome - slijediti Krista. A radikalno slijediti Krista između ostalog znači: zaboraviti sebe i svoje ja i pri tome tražiti i vršiti volju Božju, biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ljubiti i moliti za one koji nas progone, ozdravljati bolesne, tješiti uplakane, nositi križeve jedni drugima, umirati jedni za druge, jednostavno, biti tu radi drugoga... a gdje smo mi u svemu tome sami procijenite...

Govor nesavršenih ljudi kod kojih postoji nesklad između teorije i prakse, razlog da ne čujemo drugoga 

        Kako ću ja čuti govor o Bogu, Mariji, sakramentima, krepostima, milosti, obraćenju, žrtvi, opomeni, popravljanju, grijesima, kad mi to upućuje čovjek koji je ovakav ili onakav, koji je obično gori od mene, koji se ni sam ne drži onoga što govori? Uopće me ne zanima govor toga čovjeka. Ne želim ga slušati. Ne želim ga čuti. I tako se događa, da mi u biti nikoga ne čujemo, osim sebe, jer nitko nije savršen i svakome se može naći nešto u čemu nije dosljedan.

        No, da nije problem u nesavršenosti onoga koji govori, nego u nama koji ne želimo čuti te riječi savjeta, poticaja, opomene, jer nas one potiče na mijenjanje, vidi se iz naše indiferentnost prema Isusovim riječima i djelu.
 
Isusove riječi nisu prazne, besmislene, suvišne, nego naprotiv, poticajne, oslobađajuće, smislene, životne. Zašto onda njih ne čujemo? U čemu je problem?


Kako ćemo ih čuti kad nemamo strahopoštovanja. Kad pođemo štovati Boga na način koji je njega dostojan, tada će i On nas počastiti svojim dolaskom i svojim slavnim djelovanjem. Jer tamo gdje mi na odgovarajući način ne častimo Boga, nećemo doživjeti ni da Bog nama objavi svoju čast i slavu. Koliko se puta događa da za vrijeme mise mi kasnimo, bavimo se svojim mislima i problemima, ne slavimo ga, jedva otvaramo usta da izgovorimo neku riječ a kamo li da pjevamo, jedva čekamo da sve to završi, ponašamo se kao da On nije tu prisutan.

A kako ćemo ih čuti kad smo za vrijeme čitanja evanđelja odsutni, kad nemamo privatne molitve, kad nemamo iskrene krunice, kad omalovažavamo i ne prakticiramo tradicionalne oblike pobožnosti, kad smo indiferentni, kad jednostavno nema našega srca i ispravnih motiva u onome što radimo.

Možda sam ja u krivu što se sve ovoga tiče, no, nije mi jasno otkud onda na našim licima toliki besmisao, nemir, tjeskoba, strah, otkud onda u našim životima tolika razočaranja, bjegovi, umori, potištenosti, nesreće, tuge, sukobi, zavisti, neprijateljstva... ne vjerujem da su to plodovi iskrene molitve i prijateljskog života s Isusom.

No, ako se možda nekada i dogodi, da štogod i čujemo, onda brzo bolje to i odbacimo. Jer teško je i nemoguće nama vršiti ono što Isus od nas traži. Teško je neprestano moliti, teško je ljubiti neprijatelje, teško je reći oprosti, teško je polagati ruke i liječiti bolesne, teško je sebe mijenjati... itd.
A glavni krivac svega ovoga jest naše veličanstveno ja:

koje još uvijek krši Božju zabranu „ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo“ i tako se buni protiv Boga kao Gospodara svega, postavljajući sebe kao mjerilo svih stvari, držeći svoju volju kao svoje vlasništvo

koje još uvijek misli da sve što jest i sve što ima jest njegova zasluga

koje se diči dobrima koje Bog po njemu čini i govori

koje želi samo određivati što je dobro a što zlo

koje želi biti hvaljeno ali ne i opominjano

koje se ne želi potpuno predati u Boje ruke i prepustiti se njegovu vodstvu
 
koje još uvijek ne želi slaviti Boga u poslušnosti nego hvaliti sebe

koje ne želi biti ničim ograničeno nego naprotiv, želi biti samostalno i želi vladati

koje ne želi da ga vode i upravljaju ljudi koji su zastupnici Božji

koje ne želi čuti Božju riječ i tako odbija Duha Svetoga

koje se ne želi suobličiti s Kristom i njega slijediti