zagoricani.com

Milina je mnogima viditi netaknutu prirodu, čiste vode i udahnuti zrak koji ne smrdi na neko fosilno gorivo. No, mnoge kuće predaka koji su crni kruv zaradili u tuđini ili su oronile ili je život u njima već odavno zamro.  Prisićaju se kroz priče kad su domaćini imali po troje, četvoro dice, a danas jedno ili nijedno. Kao i oni sami. Sablasno to izgleda posebno zimi kada su svi već zaboravili ljetne goste. Tu i tamo nekog zaljubljenika rodna gruda više privlači nego industrijski gradovi zemalja u kojima žive. Takvi i češće navrate. Obnove kuću kojih su ne samo jednu dobili u nasljeđe. A da ne govorimo o silnoj zemlji koja samo korov hrani.

Tuđina je uzela život ovim prostorima. Onima koji uzmu knjige o povijesti ovih prostora, nikako da uđe u pamet da je u našem malom mistu prije skoro dvista godina bilo priko 25 iljada krava, 8 iljada konja i 182 iljade ovaca. A danas? Pustoš i bespuća gdje ljudska i životinjska stopa samo kroče u potrazi za hranom ili lipim pogledom predivnog nam kraja. “Vole dica vamo navratiti” reći će mnoge matere i ćaće koji su silom prilika sami već odavno pohranili nadu da će se jednog dana vratiti. “Možete me samo ovdi sahraniti” reći će drugi, kojima bar ta želja jedina ostade. Želja koju mnogi gastarbajteri i iseljenici imaju, ali koja se nemože svima ispuniti. Shvatljivo, ili “ma nedaju dica” kako kažu oni koji su donjeli drugu odluku. Takav je život, težak i nemilosrdan. U predvečernjim razgovorima pod vedrim nebom i bezbrojem zvizda koje su nam uvik lipo ukrašavale nebo, mnogi se prisićaju starih vrimena, govoreći uobičajno da je prije bilo sve bolje. Možda se tu i tamo neko siti i rođaka koji su morali iz svoje oskudice napustiti ovaj kraj, da bi im  jednog dana njihova pra praunučad obilazila teškom mukom zarađene i napuštene “dvore” i čistili im grobove koji su najbolji svjedoci da je život nekada vladao ovim krajevima.

Možda je ovo sve fikcija. A možda ipak zapune neki novi vitar koji će doniti sriću, udahnuti novi život i blagostanje rodnoj grudi koja stoljećima toliko za tim žudi. Daj Bože!

Autor: Susjed.