zagoricani.com

 
         Koliko ste puta prolazili Bosnom i Hercegovinom? Koliko puta gledali isti krš, iste puteljke i koliko ste puta zakoračili na tlo hercegovačkog imena, ali hrvatsko tlo? Znate li koliko je tu hrvatskih duša? Znate li da su te iste duše branile našu Hrvatsku u onom strašnom Domovinskom ratu. Kada pitate i najmlađe dijete, koje danas spretno trčkara po svom kršu, koja je njegova domovina, jasno će reći: Hrvatska, naravno! čudan je taj odgovor jer, iako u drugoj državi, ti su ljudi blisko povezani sa svojom maticom Hrvatskom, koja im je uzor i uporište u ovim teškim vremenima kada se stvara nova i komplicirana država Bosna i Hercegovina.Moji baka i djed žive u Bosni i Hercegovini, nekoliko minuta autom od gradića Livna. Iako ono ima samo desetak tisuća stanovnika i prostorno nije veliko, grad je vrlo poznat i neobičan.

Znate li da je Livno stariji grad od Zagreba? I danas su u njemu ostaci rimskog cementa i cesta, a vidljiv i očuvan mostić preko rijeke Sturbe potvrđuje istinitost rimskih stopa na tome tlu.U njemu je i stara Hrvatska župa iz 10. st. Ta je župa, odnosno Crkva sv. Jurja, 28. rujna 892. godine u povelji kneza Mutimira darovana splitskom nadbiskupu Petru II. Taj se datum obilježava kao Dan Livna. Grad Livno s općinom središnji je dio Hercegbosanske županije, smješten stotinjak kilometara sjeveroistočno od Splita. I kad se samo nekoliko minuta vozite cestom, divite se prizorima krša, niskog raslinja tako divlje i suhe, a opet tako divne i raznovrsne prirode, poljskom cvijeću intenzivnih boja ili košnicama… Ipak zimi taj kraj nije tako nježan niti tako intenzivnog i ugodnog mirisa. Naprotiv, sav je zavijen u bijelu ledenu pustoš kojom često hara bura. A kad se ona koji dan smiri, nad bjelinom pukne plavetno nebo kojemu dubine nitko ne može izmjeriti.I na koju god se stranu okreneš, ta je cesta okićena putokazima s imenima sela. Na jednom takvom stoji ime Zagoričani, u kojima je naša kuća. Ti su Zagoričani vrlo neobično podijeljeni. Kao što u državi imate županije, tako je selo podijeljeno na zaseoke po prezimena, Mihaljevići, Krište, Suše i moji Ivkovići.često se uputim na 'turneju' oko Zagoričana, što mi je veliki užitak. Kada izađem iz djedove i bakine kuće koja je na vrhu ulice, udahnem svježeg zraka te planinske klime, pustim da me prožmu sunčeve zrake i tada…Prvo moram pozdraviti baku Milicu koja vječno nešto plete, a tada Jaku koji popravlja traktor, pa starog Niku koji se unatoč godinama bez problema popne da zamijeni oštećeni krov. Zatim se spustim niz ulicu i znam da će s desne strane mali Nikola smišljati nove ludorije. Naravno da ću se zaustaviti u grupi djevojaka koje će, dok sjede na mekoj travi, raspravljati o nečemu u čemu su bolje od dječaka. I napokon, kad sam se izvukla iz kuća, krećem u pustolovinu. Prođem i zadnji kamen u Ivkovićima. Koračam puteljkom među divljim raslinjem i voćkama. Sanjam li, ili to ovdje doista tako lijepo miriše. Koje divno mjesto za počinak! I tada se trgneš jer tu iznad sela iznenade te ovce i krave, sve ono na četiri noge na paši.A kada i njih ostaviš iza sebe, prepustiš svoje tijelo vjetru da ga vodi i da mu zapovijeda. Oslobodiš dušu, vineš je u zrak sokolima koji su se jednako kao i moja duša prepustili vjetru i sada krstare plavetnilom i gledaju ljepotu.Sada i ovdje, s ove visine, tamo u daljini, vidim, isprsio se Cincar sa 2006 metara. Do njega se ispružilo Livanjsko polje, jedno od najvećih krških tektonskih rasjeda okruženo visokim, zimi vrlo okrutnim planinama, koje se pruža pravcem sjeverozapad-jugoistok. Na obroncima Livanjskog polja očuvano je četrdesetak ilirskih gradina, stare rimske ceste, starokršćanske bazilike, brojni stećci. Sve to na samo četiristo kilometara kvadratnih. Polje je mladićem Cincarom i brižnom Dinarom obgrljeno kao malo dijete. U podnožju zagrljaja je Buško jezero, tzv. Buško blato. Pedeset šest kilometara kvadratnih njegova je površina, a najdublje je na sredini, čak sedamnaest metara.A ta Dinara, da je nema, sada bih s ovoga mjesta gledala u naše divno plavo more, tako mi blizu, a tako neobično odijeljeno tom velikom plavom planinom. Ipak, ne bih se odrekla takve ljepotice.Buško blato je prostrano i primamljivo kupalište lijepih plaža, primjerene dubine i s vječnom bonacom. Obožavam slušati mamine i tatine priče kako im je to jezero uz Jadransko more bilo drugo more. Iako je umjetno i podzemno vezano s hidroelektranom Orlovac u dolini Cetine, i meni tako prostrano i plavo djeluje kao more, osobito kada vidim morske galebove koji su ga natkrilili. Svrnula sam pogled i krenula ponovno iznad Ivkovića. Nakon prijašnje širine sada je moj pogled ograničen. Ispred mene je planinski vrh Borova glava. Zanimljivo ime, zar ne? Tim vrhom vladaju borovi i smola. Takvi borovi samo tu rastu, grbavi su i dugih igala, mirišu intenzivno. Nisu slični borovima koje poznajemo. U toj borovoj šumi skriveni su drveni stol i trupci (naše klupe). Tamo se često znaju skupiti moja cijela obitelj, rođaci i prijatelji. Zabavljamo se, roštiljamo, i stari i mladi igraju graničara. Savršeno! Nakon igre i malog predaha, 'ženska rasa' kreće dublje u šumu, putem koji zna samo moja baka, skupljati maline, kupine, ribizle, divlje jagode. No baku to ne zanima. Onda živopisan i glasan razgovor žena prekida upadicama o ljekovitom bilju. Veliko je to znanje, i vrijedno. Svaki put upijamo njezine riječi, ali nikako da naučimo sve ono što ona zna.Jer ovo je kraj koji zvijer ne gazi, koji ljudska ruka ne dotiče, koji samo ptice nadlijeću i, vjerujte, svaka biljka ovdje ubrana doista liječi, a stručnjaci kažu da količina i broj vrsta nadmašuje i mnogo poznatija nalazišta ljekovitog bilja. Nakon ženskih razgovora i punih košara bilja i divljeg voća, žene se vraćaju vatri gdje ih čeka već gotov muški posao, ispečeno meso i krumpir u ljusci koji se pari. Brzo postavljaju stol. Taj ručak traje do večeri, a tada u ovoj pustoši i visini sumrak brzo silazi, a zvijezde kao nigdje drugdje jasno zasvijetle. čine mi se tako blizu da ih mogu rukom dohvatiti. Koliko je uspomena, snova, ludorija, priča zapisano na tom vrhu! Koliko li je divljih konja tuda prošlo. Evo, krdo onih naših koji uvijek dolaze po ostatke hrane. I sada se skrivaju u sumraku. Neće nam blizu. Samo moj stric zna s njima. Njemu jedinom vjeruju. I čim mu iz ruke pojedu šećer, začuje se tutanj. Odjahaše kao nestvarni.Posljednji pogled zaustavljam na Bunarima, velikim lokvama za pojenje stoke, koje se u tom okrutnom kraju zimi lede, a ljeti presuše. Koliko god su ovisne o vremenu i prirodi i koliko god izgledale bezvrijedno, one su spas i osvježenje, izvor snage biljkama i životinjama. Jer ovdje vode nema - one vode koju mi ne mareći puštamo da iz naših slavina potocima teče, ova zemlja ne poznaje. Ovdje je voda duboko skrivena u podzemnim potocima i rijekama. Ovdje je kiša dar s Neba, a ne dosada. Davno prije, kažu, u lokvama se moglo i kupati, no danas je to nemoguće jer im je površina zarobljena predivnim lopočima, one su dom žabama i onom nečemu što se skriva u mutnoj vodi i izaziva strah. Samo mi je jedno u ovom predivnom kraju zasmetalo. S moje lijeve strane, tamo preko tanke vijugave državne ceste koja vodi u unutrašnjost, ostao je na jednoj manjoj livadi neobičan trag. Utisnut je u zemlju kao skamenjen, neizbrisiv. Trag je to gusjenica ratnih tenkova koji su preorali ovaj kraj. Neizlječiva je to rana i bol koji su zauvijek obilježili to područje. Iako nisam doživjela Domovinski rat, ove gusjenice rekle su mi sve. Kada se prva zvijezda pojavila na nebu, pozvala sam dušu da mi se vrati. Krećem natrag kući. Živina i stoka već je u stajama, šljive, jabuke i kruške su zadrijemale, uličica postala tamnija, cvrčci se utišali, mladići i djevojke su na večeri s obiteljima. Tamo idem i ja, u svoju kuću, na večeru, a potom u topli krevet razmišljati o novim riječima i zavičajnom govoru koji sam danas čula. Sigurno ću se pomoliti i zaspati.Ljudi govore da je Livno Bosna, da je to neka druga država. No bilo ono u Bosni, Švedskoj ili Americi, uopće mi nije važno. Ja znam da je ono samo moje Livno, da ga volim, kao što ono voli mene.