zagoricani.com

Sjećam se dobro. Bilo je to jednoga ljeta sedamdeset i neke. Zajednički smo radili sve poslove. Kosili livade, kupili sijeno, gonili sijeno, kosili i vrli žita, išli u drva. 

Bio je to dan uoči Velike Gospe. Vine, Fabo, Alojzije i ja smo s dvojim kolima i konjima krenuli u njihovu Dragu po zadnja dva plasta sijena. Uranili smo, prije sunca, kako bi to napravili što prije. Za 'lada, kako smo govorili.  Jer, sutra je Velika Gospa i trebalo se spremati za čajer. čajer je samo jednom godišnje i  za taj dan se posebno živjelo. Stoga smo i mi uranili kako bi što više vremena imali za dogovor i spremanje.

Sunce se taman počelo dizati, kada smo prilazili velikom Borju. Jurine ovce su već bile polako klizile niz stranu prema Lisičinoj livadi. Prilazeći stambenoj, vidjeli smo kako Jure, s prebačenim kaputom po ramenima, stoji kod čatrnje. Pratio je kuda čoban goni ovce. Kad je ugledao nas, kako pristižemo od Maloga Borja, nije ulazio u stambenu, nego nas je čekao.

čim smo se približili, Jurino lice je ispunio široki osmijeh. Našalio se pitajući nas: „Kuda vojska tako rano?“

Kad smo mu rekli, odmah nas je počeo razuvjeravati: „Imate vrimena. Dug je dan. Ajmo na kavu. “

Nije nas dugo morao nagovarati. Odmah smo sišli s kola i uputili se u stambenu. Kako se nismo mislili dugo zadržati, konje smo ostavili onako upregnute u kola koji su odmah počeli okolo dohvaćati i pasti rosnu travu. Vinina i Fabina kola vukli su njihovi konji Sokol i Jordan a naša su vukli naš konj Ciglan i kobila strica Jake, Gala.

Nije dugo trajalo kako smo počeli piti kavu kad se začula buka, tutnjava kola, jurnjava i čudni zvuk praporaca koji je odjekivao Velikim Borjem. Po zvuku praporaca smo znali da se nešto čudno događa i da su to kola koja su vukli Gala i Ciglan. Izjurili smo van i imali smo što vidjeti. Konji su, vukući za sobom kola, kao pomahnitali jurili Borjem. Za njima su trčali naši kerovi neprestano lajući, što je konje još više uznemiravalo. Taman kad smo pomislili kako ih nećemo moći zaustaviti, jer su se usmjerili na put u pravcu Maloga Borja, ispriječio im se stari bor koji se nalazio do stambene. Ciglan je krenuo na jednu stranu bora a Gala na drugu. Ruda od kola je svom silinom  udarila o stablo bora i polomila se. Uz silni prasak, kola su odskočila od zemlje. Sve što je bilo na kolima, zobnice, ćebeta, uprtnjača s hranom, vile i grablje, poispadalo je. Osim što su bili jako uplašeni, konji su, zahvaljujući boru koji je zaustavio kola, na sreću ostali i neozlijeđeni. 

Uplašeni smo bili i mi i pitali se: „Šta sad?“ Polomljena je ruda. Kako na kola s takvom rudom tovariti sijeno? Da li uopće nastaviti gore u Drage i tovariti plast? 

Nije trajalo dugo kad smo začuli: „Ispreži konje!“ Bio je to Jurin glas. Psovao je na nas kako smo mogli ostaviti kola i konje a da kola nismo zakrikali. Šutjeli smo i trpjeli njegove kritike i u sebi zahvaljivali Bogu što je sve opet dobro prošlo, kako je inače moglo biti.

Donese on alat i počne popravljati rudu. Ravnao je okove, zabijao eksere, stezao kliještima, pa lupao, udarao, ravnao. Nakon nekog vremena reče: „Evo gotovo. Ja bi ga volio vidit ko će to opet polomit. Morete bez brige po sino. Izdržaće to sto godina.“ 

Sunce je već bilo visoko na nebu kada smo krenuli gore u Drage. Naš plan o ranom povratku kućama, zahvaljujući našoj nesmotrenosti, brzo je propao. Došli smo kasnije ali smo ipak uspjeli završiti posao. Jer bila su to zadnja kola sijena koja smo toga ljeta morali stjerati s Kruga i uvaliti u pojatu. Ta nam je  činjenica kao i činjenica da je sutradan bila Velika Gospa dala snage da izdržimo.

Ruda što ju je Jure popravio je izdržala sve dok nisu kola preuredili za traktorsku prikolicu. Možda bi i izdržala onih sto godina što ih je Jure spomenuo da se nisu pojavili traktori.