zagoricani.com

Pomislio sam u sebi: „Sam Bog ga je poslao da prekine ovo.“

A zapravo je sve krenulo ovako:

Te jeseni smo krenuli u peti razred u školu u Potočane. Svi smo se dobro poznavali jer smo uglavnom velika većina nas od prvoga razreda bili zajedno. Mihaljevići, Ivkovići, Suše, Zuberi i naravno mi iz Krišta svakodnevno smo prelazili jedan dio puta do škole zajedno. I to onaj od ispod Glavice pa do škole. 

Ni dan danas ne znam što je tada bilo Željku. Cijelo razdoblje od kako smo krenuli u školu stalno je provocirao baš mene. Kako nisam po prirodi sklon ekscesnim situacijama, odbijao sam to na njegovu  neozbiljnost, ignorirao ga misleći kako će prestati. A da je on doista bio neozbiljan moglo se to vrlo jednostavno utvrditi po njegovu ponašanju, razmišljanju, pričama i događajima koje su ga pratile od djetinjstva. 

Međutim, Željko nije popuštao u svojim provokacijama, zadirkivanju, prijetnjama, psovkama i omalovažavanju. I to ne samo mene nego i druge djece. Naravno, nitko se nije puno tome suprotstavljao, jer smo svi donekle znali za njegovu narav. Zanimljivo je bilo i to što je Željko, kao takav, bio odličan učenik. 

Trajalo je to jedno vrijeme i svakim danom postajalo sve gore. Nije on samo prijetio i provocirao na putu od kuće do škole i obratno, nego je počeo tako se ponašati i u školi za vrijeme odmora a ponekada bi potiho provocirao i za vrijeme nastave. E to je prevršilo svaku mjeru pa smo se dogovorili da ćemo se potući i na taj način stati tome na kraj. Odluka je pala i dogovor je bio da se to napravi na Šuljegića okrajku kod velikog Potoka. 

Bilo je to popodne jednoga lijepog jesenskoga dana. Na povratku iz škole zastali smo na okrajku, odložili torbe i otpočela je neizvjesna borba. Ja sam mislio da će to trajati nekoliko trenutaka, čisto onako kao uvjeravanje i da ćemo obojica shvatiti kako to nema smisla pa odustati. Započeli smo odmjeravanje snaga najprije polako koškanjem. Onda je to polako prešlo u zadavanje sve žešćih udaraca rukama ne birajući u koji dio tijela protivnika. Potom je uslijedilo hvatanje, hrvanje, nogatanje pa šaketanje. I tako bez prestanka. Sjećam se da sam skoro dušu ispuštao od umora ali nisam popupštao. Zanimljivo kako to nije činio ni on. Druga djeca su oko nas samo poskakivala i nagovarala nas da nastavimo tako. Naravno, njima je to bilo zanimljivo i oni su u tome uživali. I svi su imali svoga favorita. Krište i Zuberi mene a Ivkovići Mihaljevići i Suše Željka.

U to vrijeme, vadili su se krumpiri po okolnim njivama. Moji su toga dana vadili krumpire na Jrčišću kod Vrbovnika. Među onima koji su vadili krumpire bila je i moja mama koja je primijetila kako se nešto dolje na okrajku događa. Znali su svi da se djeca tuku ali da tuča toliko traje to nisu mogli vjerovati. Nije ona znala da sam jedan od onih koji se tuku bio ja. Kako to nije mogla gledati, pošalje ona brata Alojzija da rastavi djecu. Njega nije trebalo puno nagovarati da nešto napravi. Za čas je sletio niz Bilila i udri po nama. Tako je prekinuo bespoštednu i besmislenu borbu.

Nakon toga događaja, Željko i ja, nikada se nismo porječkali.