I to mi je bilo djetinjstvo
Autor Milan Krišto
Utorak, 01 Travanj 2008 17:03
đaci što su išli u četvrti razred naše škole, imali su povlašteni položaj u školi. Kao najstariji imali su „privilegij“ kod učitelja. Znao ih je angažirati za mnoge akcije. Tako su muški unosili ugljen u šupu koja se nalazila ispod stepenica što su vodile u učiteljev stan. Rezali su drva za zimu ručnim pilama što bi ih od kuća donijeli. Pile su imali samo oni što su im očevi radili u Njemačkoj. Cijepali drva, unosili i slagali. Zazidavali laze što su ih na zidovima školskog dvoršta, preskačući, napravile ovce. S učiteljem čistili snijeg po tavanu prije nego se otopi i skvasi strop. čistili tavane od starih stvari, zadaćnica, bilježnica i kojekavih knjiga. Bilo je i nekih kutija sa bijelim prahom u najlon vrećama što je učitelj dao skinuti s tavana.
Ugljen
Kad bi u školsko dvorište došao ugljen, bila je to ogromna hrpa. Trebala je ta hrpa izdržati cijelu zimu za grijanje učiteljeva stana i učionica. Zato je bila ogromna.
Kamion bi ga istresao iznad škole, tamo prema čatrnji da je bliže za unositi. Učitelj bi odredio grupu od četiri pet đaka, samo muškaraca, koji su po čitavo prijepodne unosili ugljen u šupu ispod stepenica što su vodile u njegov stan. Kako je šupa bila uska i dugačka, bilo je nezgodno unositi ugljen. Nije se moglo traljama a taćku nitko u prvo vrijeme nije imao pa se ugljen unosi isključivo noseći na rukama krupnije komade. Onaj sitniji se unosio kantom. đaci bi nakon nekoliko sati unošenja ugljena bili toliko prašnjavi, da su im se samo vesele oči vidjele a zubi bijelili kad bi se nasmijali kao u crnaca. Druga djeca su se, za vrijeme odmora, ovima smijala kada bi vidjela na što sliče.
Nisu se, oni što su unašali ugljen, ljutili niti ih je bilo stid što ih djeca zadirkuju, što im se smiju i što su tako uprljani. Njima je važno bilo ne biti na nastavi pa makar i ovakav teški i prljavi posao radili. A učitelj ih je bodrio hvaleći ih kako brzo rade. I on je crkivao od smijeha kada bi ih ugledao onako prašnjave. Okretao se, da ne vide kako im se smije.
Tako bi za nekoliko prijepodneva, djeca ručno unijela nekoliko tona kamenog tušničkog ugljena u šupu spremnog za dugu i hladnu zimu.
Ograđivanje
Sjetio se naš učitelj kako stati na kraj čestom uspadanju u školsko dvorište seoskim ovcama. Napraviti ogradu od bodljikave žice oko dvorišta i time riješiti tu muku.
Tada krstanušići nisu bili još izmakli zid Gladišikova doca na sadašnje međe, pa je dvorište sa sjeverne strane bilo stalno na udaru ovaca koje su preskačući stalno rušile zid i pravile laze. Inače na toj sjevernoj starni dvorišta što su kasnije ogradili krstanušići bilo je školsko i seosko igralište na onoj ravnici ispod Salemljovače. Kad su krstanušići ogradili tu ravnicu, više se na njoj nije smjelo igrati, nego samo na Glavici. Zanimljivo je spomenuti da se nitko od seljana nije bunio kad su oni izmakli zid. Na Glavici su školska djeca igrala tjelesni dok pok. Pere Gojkin nije napravio kuću. I on je pomalo izmicao ogradu. Složi se praška i drva, uvijek izvan ograde na jesen, onda se na proljeće to mjesto fino ogradi. Pa onda kad se u proljeće uzoru njive, plug i tanjurače se ostavi opet izvan ograde da bi se do jeseni opet zagradilo i to. Tako je nakon par godina, ograda od njihove kuće došla do starog-rimskog puta što je vodio prema Salemljovači. Da. Tako se ograđivalo neograđeno. To su samo neki od primjera.
Veli nama učitelj da svako dijete treba u školu donijeti po jedan drveni stup dužine dva i pol metra za ogradu. Ne smije biti kriveljiv i tanak. Mora biti barem deset centimetara debljine. Tko donese tanji i iskrivljen, morat će donijet drugi. Onaj što nije valjao nije se vraćao kući.
I tako djeca na muku stave matere. Tko će imati baš takav stup kod kuće. Bilo je onih šprulja od praške samo su one bile tanke, kratke, kriveljive, suhe i natrule. Bukovih vrljika nije bilo, jer zima je tek prošla pa su sve položene. Neka su djeca na svoju ruku, bez znanja starijih, posijekla u čotinom docu na Šušnjovači rastiće. Bili su taman i po debljini i po širini i nisu bili kriveljivi. Poslije je bilo problema sa čotom, ali je sve prošlo bez posljedica za djecu.
Danima su djeca donosila stupove a učitelj ih je pregledavo, mjerkao i odvajao one koji su bili bolji i ljepši za zid do puta a ostale je namijenio na druge strane.
Kad su sva djeca donijela stupove, prišlo se ograđivanju. Učitelj je formirao nekoliko ekipa za radove. Jedna ekipa je na svakih tri metra rušila zid do zemlje. Druga je kopala rupu na tom razidanom dijelu i postavljala stup. Onda bi treća ponovno zazidala zid i stup u njemu koji je virio oko jedan metar. Na taj dio stupa, kad su svi stupovi bili posađeni i zazidani u zidu, postavljana je bodljikava žica u dva ili tri reda. Taj posao trajao je nekoliko tjedana i završen je na sveopće veselje đaka. Sudjelovali su skoro svi đaci ali su glavni teret ponijeli najstariji. To su bili četvrti razredi. Učitelj je bio zadovoljan, samo je to skrivao pokazati. Valjda se bojao da se đaci nebi opustili i osilili.
Tako smo ogradili školsko dvorište da ovce ne uspadaju.
Pošumljavanje
Tako ograđeno dvorište sada je bilo sigurno od uspadanja ovaca pa je učitelju odmah nedugo nakon toga, palo na pamet da bi cijelo dvorište trebalo pošumiti tj. posaditi borove i drugo drveće. Bit će ljepše. Tada u dvorištu, osim dvije vrbe kod čatrnje i kojeg trna kod zida, drugoga raslinja nije bilo pa je dvorište izgledalo pusto.
I tako jednoga dana, nakon što smo došli u školu, veli učitelj da povadimo knjige iz torbi na školske klupe, spremimo ono malo hrane što smo ponijeli za školu jer ćemo ići u šumu po sadnice. Tako i bi. Cijelo jutro smo išli prema Kruzima pa preko Kruškog polja i Borove glave u šumu. Sad znam da je to bilo negdje u Pervanovu gaju. Tamo su učitelji kopali sadnice bora i svakome djetetu sadnice stavljali u torbu. Onako sa zemljom. Torbe su bile uglavnom tkani torbaci-zobnice pa smo sadnice nosili u njima a uzice prebačene preko ramena. Nije to bilo tako lagano, posebice što je od škole do planine bilo baš daleko. I odrasli bi imali o čemu pričati da su to proživjeli.
Dan prije, iskopali smo po kršu iznad škole i oko škole rupe za sadnice što smo ih iz šume nosili. Umorni, žedni i gladni, isti smo dan posadili sadnice. I vodom odmah zalili. Jer da nismo sigurno bi se sve osušile. Učitelj je napravio plan zalijevanja novih sadnica koji smo uredno sprovodili pa se puno sadnica primilo.
Neke od njih i danas svjedoče u školskom dvorištu ovo što sam napisao.
Mlijeko u prahu
Jednoga dana, učitelj ostavi nekoliko dječaka da mu pomognu s tavana skinuti neke kutije. On je bio gore s još nekim i kroz proskok u onoj maloj prostoriji gdje je stajao njegov motor, dodavao dolje crvenkaste kutije od tvrdog kartona. Nisu bile lagane. Koliko ih je bilo ne znam točno, samo znam da ih je bilo dosta čim smo mu trebali pomagati.
Rekao nam je da kutije nosimo u krš iznad škole i da sadržaj ne diramo nego samo prosipamo po ledini i kamenju. U kutijama su bile najlon vrećice napunjene bijelim prahom. Kao brašno je bio bijel samo nekako mekaniji, podatniji. Trebalo bi probati što je, mislili smo, ali nekako su svi bili suzdržani. Možda je i otrov, dobacivali smo međusobno, čim ga je učitelj odlučio baciti. Tko zna.
Prosipajući sadržaj po kamenju i travi netko je od probao na jezik da li je brašno ili možda šećer. čekali smo reakciju. Slatko, onako taman. Ukusno, nemože biti ukusnije. Kao mlijeko. Ma još bolje. Probali smo svi. Kad ej tako ukusno i slatko, sigurno nije otrov. To smo brzo zaključili i počeli punim šakama trpati i jesti.
Nosili smo kutije i kako bi koju načeli i istresli, tako smo šakama grabili i jeli.
Kad smo završili, učitelj nas je uputio kući. Nismo mi daleko odmakli. čekali smo da on uđe u stan i vratili se ponovno u dvorište i po kršu tražili hrpe praha i ponovno jeli. Pričali smo i drugoj djeci u selu o slasnom prahu.
Sutradan kad smo došli u školu, nigdje ni traga nije bilo od praha. Obišli smo cijeli krš. Nigdje ni trunke. Vidjelo se jedva samo na mjestima kako je ostao bijeli trag na travi i kamenu. To je učitelj vodom isprao prah jer je vidio kako se okupljamo i jedemo ga.
Bilo je to mlijeko u prahu zaostalo od prvih generacija koje su pohađale školu kad se škola tek otvorila. đaci su tada imali mliječnu kuhinju u školi. Pili su mlijeko pripravljeno od mlijeka u prahu. A Mišuša iz Sušinog sela je pekla kruh za školsku kuhinju.
Koliko je bio star taj prah? Pitaj Boga. Nama ništa nije bilo.
Školske klupe
To je bilo jednoga popodneva. Učitelj nas je nekolicinu muških obvezao da od kuće ponesemo čekiće i kliješta. Te godine u školu su došle nove klupe. One sa stolicama. Do tada su u pola razreda bile one zelene klupe što su imale izbušene rupe za tintu a stol i klupa su bili spojeni u jedno.
Treba rastaviti stare klupe, govorio nam je učitelj. Ne smijete lupati jako po daskama da ne puknu. Savki ekser morate izvaditi, skupiti i izravnati. Nemojte bacati eksere u travu.
Tako je i bilo. Lupali smo lagano po klupama kako bi odvojili daske vodeći računa da ne popucaju, da se ne odškrne koja. Jer učitelj bi odmah počeo vikati na nas. Stoga smo s pozornošću rastavljali dasku po dasku kako bi što više cijelih dasaka odvojili od stola. Uspijevali smo ali s velikom mukom. Ekseri su dobro držali. Valjda je to moralo biti tako tvrdo skovano zbog djece i zbog toga da posluži što duže. Netko je o tome dobro vodio računa.
Kad smo i zadnju klupu rastavili, preostalo je da izravnamo eksere. Željko Suša – Smajo, nije baš bio oduševljen ispravljanjem eksera. Učitelj je svakome podijelio jedanki broj pa je bilo zgodno kontrolirati jesu li svi izravnali sve eksere. Svi osim Smaje su s mukom uspjeli izravnati svoje eksere i predati ih učitelju. A Smajo je nekoliko onih što nije mogao izravnati jednostavno bacio u travu, misleći da učitelj neće primijetiti.
Naravno da ga je natjerao da traži eksere po travi. Koliko je našao ne znam. Znam samo da je učitelj bio ljut i da ga je vukao za uši.
Prevario se Smajo, učitelj je ipak bio učitelj i on je nas školovao a ne mi njega.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com