Ti si ovdje : Home // Novosti // Kultura // Pismenost i školovanje

Pismenost i školovanje

IspisE-mail Autor Drago Mihaljević Ponedjeljak, 04 Veljača 2008 14:46

pisanjeIako se naše selo u povijesti prvi put spominje 1400. godine, prema vidljivim tragovima (Gradina u Klačinama i mašeti kod Vrbovnika i na drugim mjestima) ovdje su ljudi živjeli i prije toga. Prolazile su godine, mijenjalo se stanovništvo i njegovi gospodari, ali nitko nije ostavio pisanog traga o svom postojanju.


          To ne znači da tijekom vremena nije i na području naša tri sela (Zagoričani, Potočani, Dobro) bio po neki pismen čovjek. Ako nitko drugi pismeni su bili svećenici, a njih su, do 19. stoljeća, bila bar trojica. To su popovi glagoljaši don Mate Akrapović iz Potočana ili Zagoričana i don Jozip (Jozo) Ivković iz Zagoričana te fra Petar Raič (Rajčević) iz Dobrog.


          Prvi pisani zapisi, bosančicom i latinicom, sačuvani su u matičnim knjigama župe Vidoši tek od 1802. jer su stari, zajedno s kapelicom, te godine izgorjeli u požaru. U sačuvanim župnim knjigama nailazimo na zapise koje je u matice upisivao don Jozo Ivković,  svjetovni svećenik glagoljaš, rođen u Zagoričanima, živio u Dobrom, a na službi bio u Vidošima.

          Od njega možemo, donekle, pratiti pismenost naših predaka. Don Jozo je, vjerojatno, opismenio neke svoje rođake, koji su kasnije prenosili pismenost s koljena na koljeno. Od tada u Ivkovića je pismenih bilo u svakoj sljedećoj generaciji. Prvi među njima kod Ivkovića su bili:

          - Ivan Ivković, koji se potpisuje na više nadgrobnih spomenika u dobranjskom i u  zagoričkom groblju. Rukopis Ivana Ivkovića sačuvan je u jednom notesu (Livanjskoj ljekaruši), što se čuva u arhivu franjevačkog samostana na Gorici. Sa sigurnošću možemo tvrditi da to nije isti Ivan, a jesu li dva ili tri to se za sada ne može utvrditi, pošto je kod Ivkovića u svakoj generaciji bio poneki Ivan. Profesor Stipe Manđeralo u knjizi S vidoške gradine spominje dvojicu Ivana. Prema mojim istraživanjima to su: Ivan (brat don Jozin) koji je predak svih Ivkovića u Zagoričanima i njegov sin Ivan koji je predak Ivkovića zvanih Nikići.

          - Mato Ivković, sin Nikolin, koji se kao seoski knez potpisuje 1881. na sudskim dokumentima koji se čuvaju u arhivu livanjskog suda. Matin otac Nikola je predak Ivkovića zvanih Perići.


Koliko je još Ivkovića, rođenih u 19. stoljeću, bilo pismeno ne može se utvrditi, ali se sa sigurnošću zna da je pismen bio Nine Ivković (1891. – 1980.) i brat mu Tome (1900. – 1998.) koji je, koliko je meni poznato, poslije Drugog svjetskog rata bio i matičar i podatke u matične knjige upisivao lijepim krasopisom.  

          Kod Mihaljevića je prvi poznati pismen čovjek bio fra Ivo Mihaljević rođen 1835. godine. Iako bih volio da je istina ono što piše prof. Stipo Manđeralo u knjizi S vidoške gradine «…slično je i u obitelji Mihaljević iz Zagoričana, koja je također imala istaknutog svećenika fra Ivu…» misleći na to kako je i fra Ivo prenio pismenost na članove svoje obitelji. Do sada nisam mogao pronaći potvrdu te njegove teze. Ne sjećam se da je netko iz moje obitelji, prije oca Marka, bio pismen, a ni za druge obitelji nisam saznao da je netko od djedova i pradjedova bio pismen. Volio bih da me netko od mojih Mihaljevića demantira i navede ljude koji su kod nas znali čitati i pisati. Kad bih o tome razgovarao sa starijima u selu, oni su mi samo znali reći da se «opismenjavalo uz rat i poslim rata». Prijeratno (za vrijeme HSS) kao i poslijeratno opismenjavanje, u našem zaseoku, provodili članovi obitelji Lozančić. Prije rata opismenjavanje nije smjelo početi bez bogomolje, a poslije rata su učili da Boga nema. Iz toga se može zaključiti da su kod nas, do tridesetih godina dvadesetog stoljeća, pismeni bili samo Lozančići. 

          Kod Krišta je prema sjećanju Pere Krište (Maturinova), i kod njih bilo ljudi koji su znali čitati i pisati: Antuka Krišto (r.1855.) i njegov bratić Mate (otac Perin, r.1871.) od kojega se i Pere opismenio. Prema njegovu pričanju pismena je bila i Anica Mihaljević, žena Joze Krište zv. Ćićan, rođena 1898., koja bi, po tome, bila prva pismena žena u Zagoričanima. Pošto je Anica bila od roda Mihaljevića-Zubera, a umrla je s 26 godina života, može se pretpostaviti da je, možda, naučila pisati dok je bila cura i da je i kod Zubera u to vrijeme bilo pismenih ljudi ili se opismenila kada se udala za Jozu, od svekra Antuke.
 
          Od Suša je sigurno bio pismen Pero Suša sin Ante i Matije Ćubela, r.1896. Umro je u Zagrebu 1932. Za njega sam pronašao podatak da je u Zagrebu bio neki pisar. Stipo Manđeralo, prema svjedočenju drugih, navodi da je jedan Pero Suša bio putar, a isto tako da je jedan Perica Suša poginuo u Prvom svjetskom ratu. Prema meni dostupnim podatcima spomenuta osoba ne može biti nitko drugi nego ovaj Pero sin Ante i Matije. Osim njega, za pretpostaviti je, da je bio pismen i njegov mlađi brat Dane kojega su partizani ubili u Livnu 1942. U selu se pričalo da je Dane prije rata bio član HSS-a, a u tijeku rata seoski odbornik, zbog čega je, vjerojatno i nastradao.
       
          Uoči Drugog svjetskog rata (od 1936.) velika se akcija opismenjavanja vodila u ograncima HSS-a, tada najznačajnije političke stranke u ovom kraju. Na tečajevima za opismenjavanje učilo se čitati, pisati i računati. U Zagoričanima su tečajeve vodili Ivan Lozančić (r.1896.) i Ilija Mihaljević, koji je vjerojatno ćaća Paške i Stipe Zuberova, rođen 1899.godine. 

          Nije mi poznato da li je kakvog opismenjavanja bilo za vrijeme 2. svjestkog rata, ali je nakon rata nastavljeno, čak i silom. Prema pisanju prof. Manđerala u Potočanima tečaj je, u kući Nike Mihaljevića-Mišića, vodio Frano Periša zv. Beban i Mirko Periša. U Dobrom tečaj je vodio Stipo Pravdić zv. Kico, a nakon njega Iva Marelja r. Krstanović. Za Zagoričane znam samo da je kod nas Mihaljevića tečaj vodio Jozo Lozančić, dok za ostale zaseoke ne znam.

  

Nastavak slijedi >>>

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 299 posjetitelja online

Novi komentari