Majci
fra Ive Mihaljevića sigurno je bilo ime Matija, ali za djevojačko
prezime ne možemo sa sigurnošću tvrditi, jer su Ivan Mihaljević i
njegova žena Matija đerek, prema župnim maticama, imali sedam sinova,
ali ni jednom od njih nije bilo ime Stjepan, niti je ijedan rođen 1835.
godine. Da je majci fra Ive sigurno bilo ime Matija potvrđuje nam zapis
u Matici umrlih gdje piše da je 1876. umrla Matija žena pok. Ivana i
majka fra Ive Mihaljevića, paroka u Kupresu, u dobi od 80 godina i
tekst na željeznom križu, koji se, umjesto kamenog spomenika, nalazi na
jednom grobu u prvom redu do crkvice u našem groblju, a na kojem piše:
O. Fra JVO MIHALJEVIć
iz zahvalnosti sinovske Majki
svojoj Matiji, ovaj spomen stavi,
koja priminu 18. sičnja 1876
od 80. godinah
Ivan i Matija pretci su tri grane današnjih Mihaljevića. Od prvog
sina su svi oni koje danas skupnim imenom zovemo Barišići (živjeli su u
zajednici koja je prije diobe imala oko 50 članova, a starješina svima
bio je najmlađi brat Bariša), od drugog su svi Kulčani (koji žive u
dijelu sela koji se zove Kula), a od trećeg su svi Martinovići (od
čijih potomaka više nitko nema u selu) i Šatunovi (od kojih s muške
strane nema potomaka).
Fra Ivo je prvu naobrazbu stekao u župnoj kući u Vidošima, a potom
je osnovnu i srednju školu te novicijat završio u Fojnici.
Filozofsko-teološki studij započinje u Fojnici, nastavlja i završava u
đakovu. Zanimljiv je podatak da ga je fra Marijan Šunjić kao
provincijal primio u novicijat 1851., kao provincijalov delegat primio
njegove prve zavjete, a kao apostolski vikar zaredio za svećenika na
blagdan Sv. Ive, 27. prosinca 1857. godine. Prve svećeničke dužnosti
vršio je Gučoj Gori i u Jajcu, a na Goricu u Livnu došao je 1863. gdje
je ostao do 1868. kada je postao župnikom u Vidošima.
Već kao mladi svećenik isticao se poduzetnošću; pomagao je u
gradnji gučegorskog samostana, u Suhom Polju sagradio je crkvu, župnu
kuću i gospodarske objekate. Za vrijeme njegovog gvardijanstva na
Gorici je 1884. ozidana velika štala, renoviran vodovod, sazidana
kapelica za redovnike, u kojoj će se konačno po smrti smiriti i fra Ivo.
Hvaleći njegovu angažiranost oko uređenja samostana na Gorici
Bralić piše: "I godina 1885. može se pohvaliti, da je u njoj osiguran
vodovod, jer isti fra Ivo zamieni drvene tomruke sa željeznim cievima
nabavljenim iz Beča, i tako Goricu za uviek stalnom i trajnom vodom
osigura. Pače iste godine isti gvardijan dobavi drvodjelca Lacha iz
Ljubljane, koji načini šest pobočnih oltara, al tako ukusno, da smijemo
tvrditi, da jim u Bosni premca nejma".
Prof. Stipo Manđeralo navodi da je fra Ivo surađivao s Bajama, kao
najpoznatijim livanjskim klesarima, kojima je na spomenike urezivao
natpise jer su Baje bili nepismeni. Tako je, iako na spomeniku ne piše,
vjerojatno on autor teksta na spomeniku fra Miji Sučiću kojega je Mato
Baja, po narudžbi livanjskih franjevaca napravio, a kojega su s 28
volova na goričko groblje dovukli Mate Mihaljević iz Potočana i Ivan
Mihaljević iz Zagoričana. Iako prof. Manđeralo tvrdi da je njegov
utjecaj bio odlučujući da se složen i težak posao oko prijevoza velike
kamene gromade iz Žabljaka na goričko groblje povjeri njegovoj
obitelji, iz dosad utvrđenog se ne može tvrditi da je Mate Mihaljević
iz Potočana bio u srodstvu s fra Ivom, dok je Ivan Mihaljević iz
Zagoričana vjerojatno bio fra Ivin otac. Osim navedenog fra Ivo je
potpisao i tekst na pločama uz Bajin oltar u vidoškoj crkvi, epitafe na
spomenicima Mati Krišti (u Zagoričanima), te Pavlu Mihaljeviću i ženi
mu Jeli (na groblju Ledinci u Potočanima). „Usporedbom natpisa na svim
spomenutim križevima vidimo da je sve pisao isti čovjek. Zanimljivo je
da svaka riječ počinje velikim slovom, i posebno to što njegovi natpisi
ne počinju uobičajenim „INKŽ“ ili još starijim „B.P.V.“ (S.M.)
U lipnju 1896. ponovno dolazi za župnika u Suho Polje i ostaje do
svibnja 1890. Zbog narušena zdravlja sam je tražio premještaj.
Postavljen je u samostan na Goricu 1890. Nakon tri godine ponovno
preuzima službu župnika i gvardijana na Gorici. Umro je u samostanu na
Gorici od tumora na želudcu 1898. godine.U nekrologiju samostana na
Gorici osim ostalog, piše da je bio umjeren u piću – nikad ništa nije
pio osim vode.
P.S.
O fra Ivi nema tako izražena obiteljska predaja kao o don Jozi
Ivkoviću, ali ipak je nešto ostalo u pamćenju naroda, o čemu ću pisati
drugi put. Isto tako moram napomenuti da iza fra Ive nije ostalo
pismenih Mihaljevića kao iza don Joze Ivkovića, što treba pripisati
njegovoj zauzetosti za izgradnju crkvenih objekata i radu na više župa,
zbog čega nije bio u mogućnosti posvetiti se opismenjavanju svojih
rođaka.
POGLEDAJTE: Priče o životu fra Ive