zagoricani.com

“Jesi´ kupio novogodišnji paketić?”

Kao i svakoj dici tako su i nama u djetinstvu pričali priče o Djedu Mrazu, darovima koje donosi, sve lipo, bajkovito, ali tu  nažalost nije nikome “upalio kec”. U Jugi “službeno” sveti Nikola je bio persona non grata. Da jadna dica nebi izvisila, na njegovo misto “uskočio” je Djeda Mraz, u predodžbama baš onakav kakvog su nam ga pokušavali u bezbroj filmova dočarati. čudno bi bilo da je bio drugačiji.

Nekako prid Božić 1978. imali smo u razredu neku proslavu, gdje nam je učitelj pripovjedao da će Djeda Mraz doći samo kod onih najboljih, a to su dakako skoro svi sebe smatrali. Sumljam da neko nije povirovao u tu priču. Svi smo imali toliko želja da sve nebi stalo ni u vagon, a kamoli u kočiju tog bradatog dedice.

Umjesto iz Laplanda naši darovi stizali su skoro svi iz Njemačke. Vukli su ćaće i poneke matere pune kufere da razvesele svoju dičicu, misleći se koliko su im porasli i dali će im ono malo sitne robice što su im kupili pasati.

Tek koju godinu kasnije, negdi početkom osamdestih u modu je došao takozvani “novogodišnji paketić”. Na televiziji se dan za danom vrtila reklama prid novu godinu,da eto roditelji malo odvoje koji dinar za svoje najmlađe. Naravno samo za njih. O međusobnim darivanjima  nije skoro niko ni pomišljao, bila ona za Božić, neki drugi blagdan ili praznik. Jedna dobra stvar u tome je bila što si zato niko nije glavu razbijao, a kamoli jurijo u potrazi za istim.

Zaista je bila impresivna slika tih dana u našem gradu. Na kolodvoru sve bus do busa iz cile Njemačke. Grad krcat, pijaca vrvi, mesari maste brke, trgovine nemož´uć´, navala mili brate na sve strane. Ipak, u svoj toj trci osjećalo se neko zadovoljstvo, očevi su opet zajedno s dicom, žene s muževima, svima se nekako svanilo.

Na Badnjak majkama je najveća briga bila oće li uspiti pripremiti sušeni bakalar, skuhati sarmu, ispeći kolače i što je najvažnije dali će te večeri nestati struje. Očevi bi tih dana obično navratili do starog Žile da vide kad će im on moći ispeći janje, kojeg su svi htili imati gotovog najkasnije tog dana.

U svim tim Božićima u djetinstvu najslađa su ostala ona kada je padao snig tu večer, a mi polako s džepnom svjetiljkom u ruci gazeći kroz njega išli na ponoćnu misu u crkvu koja se nalazila na obližnjem brdu. Sve kuće usput imale su upaljena svjetla, tu i tamo dikoja ukrašena jelka vani s raznoraznim bojama svjetla uljepšavala je tu blaženu noć. Auta je tada bilo relativno malo, a i oni koji su htili teško bi se uzbrdice izvukli.

U crkvi pomalo hladno, ali blagdanski ukrašeno. Sa svih strana navrće narod unutra i tiho se pozdravlja.  Znatiželjno se razgledaju tri velike jelke, tu i tamo neko kriomice baca pogled ko je sve došo. Mala dica oduševljenim pogledom miliju Isusove jaslice na desnom oltaru i sa uperenim prstom prema njima nešto šapuću svojoj mami,  dok oni pobožniji skrušeno upućuju molitvu Svevišnjem.

Iščekuje se ponoć i Kristovo rođenje. Misa bi tada obično malo duže trajala, ali izgleda da to nije nikoga puno smetalo, pa ni manju dicu čije su oči ponekad pokazivale osjećaj umora i pospanosti. Veselilo se i slavilo tih dana, a posebno osjećala toplina obiteljskog doma.

Očevi su se nakon blagdana opet vraćali nazad, a žene i dica brojili misece kad će ih opet viditi, i sve tako. A nikome nije bilo lako, posebno na rastanku.

Ah da, na Badnju večer 2007. godine u rodnom mistu kao da su želje stigle do cilja. Krenili smo opet u crkvu na ponoćku. Noć duboka, pomalo hladna, zvijezde na počinku. U daljini odjekuju poneke petarde. Poslje jedanest odjednom pođoše pahuljice lepršati oko nas. Jedna, dvije, pet, bezbroj, divota. Nakon mise sve zabjelilo.  Mili Bože idila.  A snješko i dalje polako pada, bez namjere da uskoro prestane… Božić kakav možeš samo sanjati. A san je stvarnost. Povratilo se djetinstvo i svi predivni osjećaji vezani za ovaj naš veliki kršćanski blagdan. Falile su samo prskalice, ali one su već gorile  - u našim srcima.

Autor: Susjed.