Autor Milan Krišto
Utorak, 09 Listopad 2007 18:36
Jedne večeri, otišao sam na naš đubreluk. čučeći u
mraku, vidio sam da je Perica Škrapušin došao po Alojziju da idu na silo.
Perica bi samo fićuknuo jednom-dvaput, a Alojzije bi promolio na kućna vrata i
samo dobacio: - Evo me, sad ću. -
Nije prošlo malo vremena pojavio bi se i obojica
su, svaki s cigarom u ustima, nestala u mraku. Znao sam samo da su imali cure u
Potkraju.
Pala mi je odmah na pamet ideja. Naredne večeri
opet ću ja na đubreluk. Fićuknem ja jednom-dvaput. Moj Alojzije na kućna vrata
promoli i vikne: - Evo sad ću. -
Nije prošlo malo vremena, izađe. Ja njega vidim jer
je na svjetlu, a on je mene teško mogao vidjeti, jer sam bio u mraku. - Di si? -
zvao je, ali mu se nitko nije javljao. Onda je valjda primijetio mene, uzeo
kamen i ...
Nije me pogodio ali me je poslije pošteno
namlatio.