
Autor Milan Krišto
Petak, 19 Listopad 2007 10:58

Kad je prošao put ispod sela, prvi koji su odmah za vrijeme gradnje tog puta izgradili asfalt bili su Zuberi. Nedugo nakon njih asfalt do sela izgradili su Ivkovići i Mihaljevići. To je bio ponos njihovih sela u ono vrijeme. Doduše nije asfalt išao kroz cijelo selo, ali onaj glavni dio puta do sela je bio asfaltiran.
Krište to nisu mogli podnijeti. Počela su razmišljanja da i oni sebi
naprave asfalt do sela. Preko Briga sa stanice bila je jedna od
mogućnosti. Međutim, nije išlo, jer bi tada Zrnušići prvi imali asfalt.
Preko Glavice od Potočana nije dolazilo u obzir jer je bilo daleko i
odmah je kao mogućnost odbačena. Kako god se kombiniralo, nikako se
nije moglo naći pravo rješenje koje bi sve zadovoljilo. Ostalo je još
jedino da se raspravi kako bi to izgledalo da se realizira ideja o
nastavku asfalta od Zuberovih kuća do sela.
Raspolagalo se određenim iznosom novca. S tim novcem moglo se napraviti
oko četristo metara puta. Više ni metra. Pa se onda muka mučila kojih
četristo metara napraviti. Ako krenu od Jozušine kuće, asfalt bi
završio negdje kod Škrapušine kuće. Ispalo bi da su Krište asfalt
napravile Zuberima a ne sebi, jer ni blizu sela asfalt ne bi došao. E
to sebi nisu mogli dozvoliti.
Konačno su su odlučili. Neka krene od Domine kuće prema Zuberima pa
dokle dođe. I napraviše tako. Asfalt dođe do Škrapušine kuće. Ostade
onih četristo metara do Jozušine kuće neasfaltirano. Bio je to asfalt
ni na nebu ni na zemlji. Dvadesetak godina.