Autor Milan Krišto
Utorak, 09 Listopad 2007 18:17
Svake zime u to vrijeme znao je zapadati snijeg.
Velik i dubok. Bilo je mećave koja je trajala po nekoliko dana. Moj tetak Jakiša
tada još nije bio odselio u Banjaluku. On je muž od mamine sestre, tetke Slavke.
Ja sam po cijeli dan sa ostalom djecom iz sela znao provesti u Stankovim
Dočićima. Ligurali smo se u obući i na guzici. Rijetko je tko imao saonice ili
ligure. Skije nisu bile poznate. Kad bih došao kući onako mokar i promrzao,
rasplakao bih se od hladnoće, a posebno od jada što su mi branili da dođem
blizu vatre. Mama bi onda psovala što sam se smočio pa bi zaprijetila kako više
ne smijem na snijeg i u Dočiće.
Tetak se tada sažalio i odlučio napraviti mi ligure
kako se više ne bih morao ligurati na guzici i mokrih hlača doći kući. Imao sam
te ligure godinama dok ih nije moj brat Alojzije sjekirom isjekao. Nisam mu to
vjerovao pa sam pretražio svaki kutak kuće i tavana. Nikada ih nisam našao.