Igra kojom su se muška djeca, uglavnom školarci, najčešće u zimskom vremenu igrala bila je pulanje. Povod takvoj igri bilo je vrijeme svatova i sitnog novca.
Običaj je bio da se mladu, kada bi svatovi dolazili u selo, posipalo uglavnom bombonima i sitnim novcima. Najviše tom običaju radovala su se djeca jer su samo na taj način mogla doći do novaca. Tako bi, kada bi se bacili novci u zrak, nastao opći metež među okupljanima u kolu, jer su djeca ne birajući sredstva nastojala svakako doći do što više kovanica.
Bez obzira na snijeg i blato, djeca su grabila novčiće provlačeći se između okupljenih u kolu. Želja je bila samo jedna, ukupiti što više pa makar kući došli i mokri i blatnjavi.
Želja djece za još više novca izrodila je pulanje.
Pulanje se igralo tako što bi djeca dogovorila najprije pravila. Svatko je igrao za sebe. A pravila su bila sljedeća:
- Odredi se mjesto za igru. To je u pravilu bio zid od kuće koji je u visini ramena djece imao ravan kamen koji je služio kao mjesto od kojeg se uvijek počinjalo igrati.
- Odredi se iznos koji je trebalo plaćati u igri i iznos za kasu.
- Pravilo je da udarcem o zid kovanica padne što bliže onoj koja je veća na zemlji a osvaja se novce uvijek kada je to na daljini do jednog pedlja.
- Pedalj je daljina koja se dobije kada se ispruži palac i srednji prst.
- Ako onaj koji udara sljedeći po redu ne uspije dobaciti u blizinu kovanice onoga prethodnog, igru nastavlja sljedeći igrač ili onaj tko je prvi igrao.
- Onaj koji osvoji nekoga od igrača, igra dalje dok osvaja. Kad ne osvaja nastavlja prvi koji je već igrao a potom onaj koji je gubio i tako redom.
- Ako se igralo s granicom, onda bi se na zemlji iscrtala granica za igru i u sredini paralelne strane granice sa kućom bi se nacrtala kasa. Kasa je bio manji pravokutnik u koji se stavljao novac, kao kazna, kada bi kovanica kojom se igralo (uglavnom je to bila petobanka – pedest para, jer je bila najveća i najteža) prešla granicu.
- Igrač koji započinje igru, udara petobankom o zid i nastoji da se kovanica odbije o zid što bliže crti ili u sam kut granice. To je zbog toga da mu sljedeći koji igra ne može dobaciti svoju kovanicu u blizinu jednog pedlja. Na taj način tjera sljedećeg igrača da riskira. Jer, ako ide u osvajanje, postoji mogućnost da će mu kovanica prijeći preko granice pa će morati uplatiti u kasicu. Ako ne ide na osvajanje onda udara isto tako da mu kovanica padne na mjesto na koje je teže ići u osvajanje od strane sljedećeg igrača.
- Tko je imao veći pedalj uvijek je imao prednost više novaca osvojiti u igri.
- Za svaki prebačaj preko granice u kasu se stavljala određena kovanica. Kada bi se nakupilo više kovanica u kasi, onda su igrači pokušavali osvojiti skupljene novce u kasi. Tko bi uspio udarcem kovanicom o zid doći u blizinu kase da je dohvati pedljem ili pogodi kasu, taj osvaja i novce koji su u njoj bili.
- Ako istim udarcem kovanica padne u blizinu kasice za pedalj i kovanice drugog igrača za pedalj, onda se osvaja i kasa i igrač čija je kovanica u dohvatu jednog pedlja.
Tako bi igra trajala dok je postojao interes igrača ili dok netko ne ostane bez novaca. Nije bilo bitno je li vani hladno. Nije djeci smetalo ni to što su igrala u blatu i snijegu. Važno je bilo igrati i osvojiti što više kovanica.
Igra bi u to zimsko vrijeme bila toliko raširena među djecom da su se djeca znala igrati po cijeli dan. Stariji bi im branili, uzimali novce a znalo je biti i plača. Toliko bi ugrizla u tu igru da nije bilo ništa čudno kad su je igrala i za vrijeme odmora u školi što učitelj nije dopuštao i nerijetko je djeci oduzimao novce.
< « | » > |
---|