Jednoga
dana, vjerojatno je bila nedjelja, magare je mama ujutro pripela na
Brig kako ne bi uspalo u svi´sku „šćetu“. Kad je sunce zagrijalo,
poslala je Alojzija da dovede magare u hlad u podrum.
Mi djeca
smo se vrtili po kući i oko kuće. Sjećam se, toga dana kod nas je
došla i baba Mišuša iz Sušinog sela. Baba inače nije baš često
kod nas navraćala. U stvari navraćala je ponekad nedjeljom pa se eto
dogodilo kako je i te nedjelje bila kod nas.
Znali
smo da će Alojzije brzo, jašući na magaretu, doći u hladovinu lipe
što je rasla pred našom kućom i hvaliti se kako može jahati okrenut
naprijed prema glavi magareta, pa okrenut nazad prema repu, pa sa strane
i tako.
Nismo
dugo čekali kad se začula čudna buka koja je dolazila iz pravca Mamušine
kuće. Preko naše praške smo gledali prema Podgrečici i vidjeli oblak
prašine što je ostajao između zidova uličice. Najednom se promoli
magare iza ćoše kuće od strine Perkuše. Dok je trčalo kao bez glave
i cijelo vrijeme zabacivalo zadnjim nogama, vuklo je za sobom konop
od pripinja. Svega, možda metar iza njega, zapetljano u konop, vuklo
se čudno klupko koje je podizalo svu tu silnu prašinu i kotrljalo
kamenje što je ležalo po uličici. Nije magare zastajalo, niti je
skrenulo prema kućama, nego je istim tempom nastavilo kroz uličicu
ispod čavine kuće prema Dominoj kući. Svi smo stajali i gledali čudni
prizor. Netko je uspio u silnoj prašini, prije nego je magare zamaklo
između zidova, vidjeti da je u konopcu zapetljan Alojzije. Kako je
sve trajalo nekoliko trenutaka, nitko se nije uspio pribrati niti bilo
što poduzeti. Svi su nijemo gledali u oblak što je ispunjavao
uličicu i slušali frcanje kamenja koje je nemoćno tijelo guralo ispred
sebe. Začuli smo babu kako iz kuće zapomaže: „Ja ti jadna, maksuma
odvuče oni vrag. Pobrana š njim cilo selo. Crna ti sam ja“.
Nije
prošlo dugo vremena, pojavi se Alojzije na magaretu pred kućom. Prašnjav,
poderane košuljice i poderanih hlača, izgrebenih nogu i ruku nije
ništa govorio. Samo se nasmijao i potjerao magare u podrum. Vidjelo
se kao da ga je bilo stid i znali smo kako mu je bilo krivo što mu
se dogodilo. Mi smo stajali i čudili se kako ni jedne suze nije ispustio,
kako ni jauka od njega nitko nije čuo. A znali smo da ga užasno boli.
No, Alojzije je, jednostavno, bio takav. Tvrd kao kamen. I nikada nije
rekao zašto se i od čega se poplašilo magare.
< « | » > |
---|