zagoricani.com

MATE

Mate je bio dika, al´ vrag svoje vrste

Svugdje je volio svoje, umiješti prste.

Sve je radio za inat i na svoju ruku

Svima u selu rado, zadavao muku.

Kad bi sa društvom na sijelo išao,

Kućna bi vrata curama pišao.

Ljut što cure nisu, otvarale prozore,

Momcima što su im, kucali do zore.

Zbog cura je Mate sedlao krave,

Po okrajcima gazio mlade trave.

Prkosio selu kad god je stigao,

Noću bi selo na noge digao.

Drvene poljske rušio zahode,

Neumorno išao u nove pohode.

Kruške i jabuke nedozrele brao

Lješnjake suhe sa prozora krao.

Samo što bi zorom zaspao u trenu,

U pojati staroj na suhome sijenu,

Budila ga majka: „Ajde sine Mate

Kosci su pred kućom i čekaju na te“.

Ustaje se s mukom, k vragu šalje sve

I travu i kosce što mu ruše sne.

Hladnu vodu grabi, krijepi mlado tijelo

Vikne iz sveg glasa neka čuje selo:

„Više neću s društvom na sijelo ići

Niti curskom prozoru ikad više prići.

Jedva čekam svoju, dušu da odmorim

Sve u meni spava, hoću da se smirim“.

Prošao je dan,  nova noć je došla

Matu društvo zove, muka ga je prošla.

Noćas idu opet, curama na prozore

Do zore rane, možda cure otvore.