Nedjelja
Autor Milan Krišto
Petak, 30 Svibanj 2008 01:00
Nedjelja je uvijek
bila poseban dan. Ujutro bi se spavalo malo dulje nego inače. To spavanje nije
bio privilegij odraslima. Oni su uvijek rano ustajali. Bez obzira bio svetac ili
petak oni su imali obveze koje se nisu mogle preskakati niti odgađati. Uglavnom
su se svodile na to da su majke morale pomusti krave prije nego ih puste u pašu,
pomusti ovce, zadojiti janjce, procijediti mlijeko. A kako se blago puštalo na
pašu prije sunca, jer je, dok sunce ne izađe, blago je već moralo biti na Kruzima. Teško je zamisliti u koje doba su se one
ustajale da bi sve to napravile na vrijeme. Nervozni čobani, nisu iz inata
htjeli čekati one koji su kasnili. Njima je bila puna kapa i blaga i ustajanja i
jutarnjih priča seoskih žena što su se okupljale povrh sela dok su čekale da svi
dotjeraju krave čobančetu. Ženama je jedino ranojutarnje pitanje bilo: «Gdje
ćemo jutros popiti kavu.»
No na žalost
čobana, to je bilo pravilo i od toga se nije odstupalo. Bilo je to normalno
svakome u selu tko je imao blago, oko blaga skrbiti.
A djeca i
mlađarija, ako nisu te nedjelje išla blagu, malo su dulje spavala. Večer prije,
a to bi bila subota navečer, temeljito su okupana i baš zbog toga, najslađe su
spavala.
Spremanje na
nedjeljnu misu bio je poseban doživljaj. Oblačila se misna roba. Ona koja se
nije, osim u crkvu i kada je trebalo kod doktora u Livno, nigdje drugo oblačila.
Ako je u kući bilo nekoliko djece približne dobi i približno jednakog uzrasta,
onda je «pravilo» bilo – tko se prvi ustane, najbolje se obuje i obuče. Problem
nije predstavljalo to što je roba ili obuća bila u pravilu za broj
veća. Važno je bilo da je malo novija i da koliko toliko dobro stoji. To bi
svakako izazvalo u kući pravi rat. Mlađi su se uglavnom htjeli uvijek praviti
starijima a stariji mlađima to nisu davali za pravo. Tako je u kućama uvijek
među njima vladalo «ratno stanje». Posebice nedjeljom, kad su stariji malo dulje
spavali, jer su noćas do kasno curske prozore
obijali, što su mlađi koristili. Tako obučeni, mlađi su ranili u crkvu samo da
ih stariji ne zaustave i ne presvuku. To bi bilo kad bi sa crkvice Cvita zazvonila prvo zvono.
Zvonilo bi i drugo
zvono a momci su se tek ustajali. Ne bi se oni ustajali tako lako da ih majke
nisu svako malo budile.
U početku je to bilo onako: «Ajde moj sinko, vrime je. Tribaš k misi.»
Malo kasnije, kad bi vidjela da se ništa nije dogodilo slijedilo je: «Znaš šta, eno Cvita je već zvonila drugo zvono. Diž` se. K misi tribaš ić`. Nemoj da ja još jednoč dolazim.»
«Sa`ću.» čula je promukli glas ispod postelje.
Nije prošlo malo,
mater opet na vrata sobe: «đavli ga odnili, `oćeš li ti
poslušat`. Sramota je. Eno svi su već kod greblja.
Diž` se.»
Onda bi rukom
udarila nekoliko puta po postelji, uhvatila jedan kraj i počela skidati
pokrivač. S mukom bi se «mladost» ustajala, trljala oči i tražila po kući nekoga
da mu polije da se umije. Onda bi se čula galama i psovka. Majci, što je već
gulila krumpire za nedjeljnu pitu, ništa nije bilo jasno dok se nije pojavio u
odjeći mlađe braće. Ona bi se smijala kad bi ga vidjela u hlačama
kojima su nogavice bile do članka. Stalno je nešto brojao, prijetio, tu i
tamo nešto poluglasno i nerazgovijetno opsovao i bez volje, da
majci ne iskvari, nastavio se spremati. Od silnih riječi, razumjela je samo:»Ja
ću mu pokazat`. Vidit će on. Zapamtit
će.»
Narod već odavno
okupljen pred grobljanskim vratima čekao je treće Cvitino zvono. I taman, kad je Cvita zazvonila treći put – za misu – nekoliko njih, što
su noćas preskakali seoske zidove, penjali se na djevojačke prozore i pravili
«šćetu» po selu, jedva otvorenih očiju žurili su u
crkvu ući prije nego zvono prestane s pozivanjem. Uspjeli bi u zadnji čas, još
dok je Cvita povlačila lanac zvona, ući u crkvicu
tiskajući se prema stepenicama što su vodile prema velikim korima. Već na velikim korima, počeli su prijetiti mlađima koji su skrušeno
stajali na velikim korima i kriomice im se
smiješili.
A mlađi, ponosni
na svoju obleku, prkosili su im. Naravno da im
momci ništa nisu mogli. Bili su u crkvi. A misu su momci slušali na malim korima. To je bilo njihovo mjesto u crkvi. Tamo su se
osjećali nekako najbolje. Svećenik im nije zamjerao što na misi jedva stoje, što
uglavnom sjede okrenutih leđa prema oltaru, što slabije mole. Njemu je važno
bilo da je crkva puna.
Kad bi misa
završila, mlađi su već bili daleko od crkve, ponosni što su na nedjeljnoj misi
bili dobro obučeni. A stariji, od neugode zbog hlača s kratkim nogavicama i
starih tijesnih cipela, žurili su što prije od crkve kući. Nisu im ni djevojke,
zbog kojih su noć proveli na ljestvama, bile zanimljive. Zbog njih su žurili od
crkve, prije nego one izađu, da ih tako odjevene i obuvene ne
vide.
Rat kod kuće opet bi iznova započinjao.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com