Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Naše kuće

Naše kuće

IspisE-mail Autor Milan Krišto Nedjelja, 05 Siječanj 2014 00:00

kosara1
          Negdje, početkom sedamdesetih, kad su naši očevi došli do prvih, mukom stečenih novaca koje su uspjeli zaraditi i ušparati radeći u Njemačkoj, došlo je vrijeme da se počnu sređivati kuće.
           Neki su do temelja rušili one stare kuće, koje su bile zidane kamenom i bile pokrivene šimlom, slamom i bijelim (cementnim) crijepom. Na temeljima starih porušenih kuća nicale su nove, veće, ljepše, zidane  betonskim i ciglenim blokovima. Kamen se nije koristio za zidanje zidova jer više nije bilo potrebe kad su se mogli nabaviti blokovi. Kuće su pokrivane novim crvenim crijepom (ciglom). Tako su za desetak godina naši zaseoci ostali gotovo bez ijedne kuće koja je do tada bila pokrivena slamom i šimlom. Jedino kuće starih seljana, koji nisu imali mogućnosti da nešto promijene, kojima nitko nije radio u Njemačkoj, zbog starosti i neimaštine, nisu dirane. Ostale su onako u izvornom obliku dok se nisu, onako napuštene nakon smrti vlasnika, same od sebe porušile. Zidine mnogih i danas stoje u selu kao nijemi svjedoci prošlih vremena.

            Neki su opet, samo skidali stare, već spomenute, krovove, drvene grede i šišu sa stropa. Betonirali pune deke i kuće pokrivali crijepom. Sredili bi koju sobicu malo bolje nego je bila prije i nastavili živjeti u tim kućama.

Neki su opet dozidali koju prostoriju uz staru kuću, izbetonirali deku, probili veće prozore. Mnoge pojate i štale su postale nove kuće a stare kuće postale pojate i štale.

tosina_pojataNeki su na armenima, podvornicama i okrajcima zatemeljili nove temelje i sagradili potpuno nove kuće. Kuće na «boj». Sa balkonima. To je bila nova gradnja što do tada u selu nije bila poznata. Prozori su bili sa dvostrukim krilima na koje su mnogi počeli stavljati rolete. Ulazna vrata u kuću bila su metalna što je također bila novina. Ograde na balkonima, stepenicama i čatrnjama bile su metalne izrađene od cijevi i armaturne žice od koje su izrađivani cvjetići, vitice, i drugi oblici što su krasili ograde. Takvim sličnim ogradama počelo se umjesto kamenih zidova, ograđivati bašče, ograde oko kuća pa i đubreluke.

 

Nekima su se, opet, svi u selu čudili što su kuće gradili izvan sela na akaru (Bojkićima koji su gradili na strani skoro pod Kukom, Šanti što napravi kuću u Sušinoj strani, Mirkiši koji je napravio kuću pod gredom, Peri Gojkinom i Frani Krstanušinom što napraviše kuće na Glavici, Jaki Škrapušinom što napravi kuću u Dubokom docu, Jokićima što napraviše kuću skoro za Glavicom, Jokanu i Ivi Šolića što kuće napraviše kod greblja, Džekama i drugima) jer su kuće nikle izvan sela što je mnoge čudilo. Poslije se pokazalo da su to bili mudri potezi. Jer oni što su kuće gradili u selu, imali su onda a i dan danas imaju, probleme sa međama i nedostatkom prostora oko kuća.

            Trend uređenja kuća je bio sljedeći: Kuća mora imati posebno kuhinju (sidetiju sobu) i primaću sobu, a ostale sobe moraju biti spavaće. Njih mora biti barem dvije-tri. Zato su se gradile uglavnom katnice (kuće sa dva boja). Iako nisu bile neophodne svima tako velike svejedno su ih gradili i oni kojima nisu bile potrebne. Dolje su obično bile kuhinja sa blagovaonicom (sidetija soba) i posebno dnevna ili primaća sobica, sobica za babu i dida (oni su stari i ne mogu uz stepenice) ili samo za babu, jer babe inače dulje žive od didova, te ostava. Tko je u ono vrijeme imao malo više novaca, taj je nekako napravio kupaonicu. A takvi su u početku rijetki bili.

Gornji kat nove kuće ili boj bio je podijeljen uglavnom na spavaće sobice. 

Primaća sobica se posebno sređivala. Kupio bi se, za ono vrijeme, dobar regal, jedan ili dva kauča, fotelje i stolić. Zidove su krasili plišani «Jeleni u šumi» što ih je otac donio iz Njemačke, veliko raspelo i slika što je mater dala ćipiTokića da poveća (dedu, babu, ćaću, mater, braću i sestre). Stavio bi se i novi šporet u kojem nikada nije ili je ali vrlo rijetko gorila vatra. Po kaučima i foteljama (garanturi) stavljane su razne heklane i vezene krpe i ukrasi. Isto je bilo i sa regalom, stolićem i šivaćoj mašini na kojoj su rijetke žene znale šivati. čak je i na šporetu u ljetnim mjesecima bila heklana ili vezena krpa. Ta sobica se nije koristila za boravak ukućana nego samo kad bi u kuću došli gosti. Tada bi se sobica samo pokazala gostima kako je lijepo sređena, a onda bi se goste smjestilo u kuhinju-sidetiju sobicu. Gazdarice bi govorile: «Šćeta je sidit u primaćoj sobici da se ne ošćeti, zatrlja a ne daj Bože da se u njojzi puši i jide i da dica skaču.»

Tako je primaća sobica bila sobica koju u kući obično nitko drugi, osim gazdarice koja se s njom samo hvalila, nije volio.

Anegdota na ovu temu:

plan_kuceKad bi pred Božić došli naši očevi iz Njemačke, kod kuće su provodili obično mjesec do mjesec i pol dana. Za to vrijeme su se pravili razni planovi kakvu kuću praviti, s koliko soba, na kojem okrajku ili koju staru kuću «prirematit». Onda, kad bi došao netko u goste, obično rođaci, ponukani razgovorom, otišli bi na okrajak i pokušali slikovito opisati plan buduće kuće gostima. Obično su to radili nedjeljom poslije ručka. Iako je bilo malo prohladno jer je bila zima, stajali su na okrajku u bijelim košuljama i zavrnutih rukava. A planiranje buduće kuće je išlo ovako :

"'vako sam planir'o" (veli domaćin). Ovdalen dovlen (korača malo većim koracima po okrajku otprilike jedan metar svaki korak i broji) pa onda ovdalen dovlen (opet korača i broji) evo do 've litice pa učetvrt će bit' kuća (pokazuje rukama). Osam sa deset (metara). Ovde će bit' sidetija soba, ovde 'odnik, ovde ostavica. Ovde sam mislijo stavit vrata za unić u kuću  a tamo na kraj 'odnika basamake za gori na boj (pokazuje rukama). Gori na boju biće sobice. Za mene i babu (misli na ženu) i dicu. Triba soba, Gospe ti. Malog (misli na najstarijeg sina) triba ženit na zimu. Nema se šta čekat, jel'.  Došo iz vojske. Nek se ženi. Triba babi (misli na ženu) pomoć oko kuće, blaga, čeljadi. I kuća će bit nova, Gospe ti. Triba to čistit, oprat, pomest.

(Pokazuje dalje)Tuden će bit sobica za mater (babu - pokazuje rukama oko sebe) a ovde primaća soba (stoji kao u sred sobe i oko sebe pokazuje rukama). Vire mi, biće velika kuća, jel' de (obraća se uvjerljivo sugovorniku) koji odobrava plan i veli mu: «Triba, bolan, to moć', veliko si zapas'o». Jašta bogara ti, triba velika kuća. Evo, dođe ti niko u goste, boga ti, nemaš mista.  Na sto muka. Nemaš i' kuda smistit. Sramota.  'vako, kad je radost ili žalost, kad neko bane iznenada, mista ima dosta.

Vidiš (pokazuje rukom kao da zid postoji), ovde ću na `vom zidu probit prozor da ima više svitla

Eto nije ni počeo graditi a već probija prozore na kući.


Milan Krišto