Svi u kraju, zvali su
je vila,
Ljepotom je svojom, očarala
sve.
Od svih žena,
najljepša je bila,
Svima je vila, unišla
u sne.
Željeli su mnogi, osvojiti vilu,
Obećali blago, kao da je mala.
Pokušali vilu uzeti na silu,
Al´ se lijepa vila, nikom nije dala.
Pravoga junaka, čekala je vila,
Odbijala one, što kupit su je htjeli.
Danima je plakala - tužna je bila,
Što joj ljubav nisu, ponuditi smjeli.
Pjesmu je sjetnu, čula jedne noći,
Dok je sa lica, brisala suze.
Bio je to junak, kojemu će poći,
Njega je čekala, on joj ruku uze.
Milan Krišto
< « | » > |
---|