Umjetnici
Autor Josip Krišto
Utorak, 13 Studeni 2007 12:16
Galerija radova >>>
Milanove price >>>
rođen je 1958. godine u Zagoričanima kod Livna (BiH), a završio je školu primijenjenih umjetnosti. Izlagao je na 16 samostalnih slikarskih izložbi, a evidentirano mu je više od 500 slika. Do sada je izradio brojne dizajne, arhitektonske grafike i industrijske dizajne. Neka od djela izložena su diljem Slavonije i Baranje, ali i šire, u brojnim sakralnim objektima te javnim ustanovama.
Isto tako, vrijedno spomena je i njegovo djelo, kip sv.Leopolda Mandića u prirodnoj veličini, koji krasi našu Crkvu.
Možda je zgodno napomenuti da zadnjih par godina Hrvoje gradi sam kuću od kamena na Buškom jezeru.
POGLEDAJTE: Priče o radu H.Mihaljevića - I dio
Priče o radu H.Mihaljevića - II dio
Priče o radu H.Mihaljevića - III dio
rođen je 1958. u Zagoričanima kod Livna. Osnovnu i srednju školu završio je u Livnu, a 1981. diplomirao je Ekonomiju u Varaždinu. Ljubav prema slikarstvu pokazivao je od rane mladosti, ali zbog mnogobrojnih obveza nikad nije našao dovoljno vremena za značajnije učešće u likovnom životu. Sudjelovao je u nizu zajedničkih izložbi sa livanjskim slikarima. Njegov najveći ponos su njegovih osmero djece.
Mob.:063/332-922
Tel.:034/200-586
rođen je 16. 9. 1956. u Zagoričanima. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu Livnu. Oženjen je Tonom (r. Brešić) i ima petero djece. Kiparstvom se počeo baviti za vrijeme Domovinskog rata. Njegove skulpture oblikovane u drvetu vode u njegovo djetinjstvo kada je sve ono što sada vidimo u njegovim djelima zaista i postojalo. član je Udruge likovnih umjetnika Livna. Prva samostalna izložba „Sjećanje na djetinjstvo“ održana je 17.4. 2000. Od tada sudjeluje na skupnim izložbama i umjetničkim kolonijama.
Kontakt info:
Drago Ivković - Jole
Zagoričani bb
34000 Livno
Bosna i Hercegovina
Telefon: +387 34 242229
Email:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
rođ. 2.prosinca 1955. u Zagoričanima pokraj Livna. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima. Diplomirao je 1978. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij opće lingvistike i filozofije (oboje kao A predmet). Magistrirao je ingvistiku 1981. radnjom "Odnos sintakse i semantike u lingvističkoj teoriji Noama Chomskoga". Doktorirao je 1985. obranivši pred povjerenstvom u sastavu dr. Radoslav Katičić, dr. Eduard Hercigonja i dr. Dubravko Škiljan radnju "Generativna fonologija hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika". Iste godine dobio je međunarodnu Herderovu stipendiju i kao stipendist zaklade F.V.S. iz Hamburga specijalizirao je godinu dana slavistiku na Institutu za slavistiku Bečkog sveučilišta kod profesora Františeka Vaclava Mareša i Radoslava Katičića. Od 1979. stalno je zaposlen u Staroslavenskom institutu. U zvanje znanstvenog asistenta promaknut je 1981. godine, u zvanje znanstvenog suradnika 1985., u zvanje višega znanstvenog suradnika 1991. godine, u zvanje znanstvenog savjetnika 1999., a u trajno zvanje znanstvenog savjetnika 3. veljače 2006. godine. Od 1998. godine predaje poslijediplomskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od utemeljenja poslijediplomskog studija kroatistike na istom fakultetu predaje i na tom studiju. Od 1991. do 2002. bio je voditelj projekta "Istraživanje hrvatskog crkvenoslavenskog jezika", a od 2002. vodi projekt "Gramatika hrvatskog crkvenoslavenskog jezika". Od 1992. član je uredništva časopisa "Suvremena lingvistika". Od 1995 do 2001. godine predavao je starocrkvenoslavenski jezik na Filozofskom fakultetu u Puli, od 1997. do danas predaje slavensku poredbenu gramatiku na Odsjeku za kroatistiku, a od 1998. i algebarsku lingvistiku (generativnu gramatiku) na Odsjeku za opću lingvistiku istoga fakulteta. Od 2001. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog Sveučilišta u Splitu predaje starocrkvenoslavenski jezik. Sudjelovao je na više znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, među kojima i na:"International Congress held on the Eleventh Centenary of the Death of St. Mathodius" u Rimu od 8.-11. listopada 1985.; "Summer School in Generative Grammar" u Dubrovniku 1989.; "Prvi hrvatski slavistički kongres" u Puli od 19.-23. rujna 1995. "First European Conference on Formal Description of Slavic Languages" u Leipzigu od 30. studenoga do 2. prosinca 1995.; "Internacionales Symposium Glagolitica - Zum Ursprung der slavischen Schriftkultur" u Beču od 28.-30. rujna 1996.; "Second European Conference on Formal Description of Slavic Languages" u Potsdamu od 20.-22. studenoga 1997.; "Drugi hrvatski slavistički kongres" u Osijeku od 14.-18. rujna 1999.; "Bъlgari i hъrvati prez vekovete" u Sofiji od 20. - 22. svibnja 2001.; "Glagoljica i hrvatski glagolizam: Povodom 100. obljetnice Staroslavenske akademije i 50. obljetnice Staroslavenskog instituta" u Zagrebu i Krku od 2.-6. listopada 2002.; "Symposium anlässlich des zehnten Todestages von Herrn Univ.-Prof. Dr.František Václav Mareš" u Beču od 3.-4. prosinca 2004; "Mnogokratnite prevodi v južnoslavjanskoto Srednovekovie" u Sofiji od 7. -9. srpnja 2005. Bio je član organizacijskoga odbora znanstvenog skupa "Staroslavenska akademija i njezino značenje" u Zagrebu i Krku od 18.-21. rujna 1992. i međunarodnoga znanstvenog skupa"Glagoljica i hrvatski glagolizam: Povodom 100. obljetnice Staroslavenske akademije i 50. obljetnice Staroslavenskog instituta" u Zagrebu i Krku 2.-6. listopada 2002. Više je puta bio mentor, član ili predsjednik povjerenstava za obranu doktorske ili magistarske radnje . Kao gostujući profesor predavao je u "Wiener Sprachgesellschaft" od 14.-16. Svibnja 1996. te više puta u "Institut für Slawistik der Universität Wien" u Beču (posljednji put 2003. godine). Pisao je recenzije znanstvenih radova za različite časopise. Između ostalih za: Suvremenu lingvistiku, Filologiju, Slovo, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, čakavsku rič, Fluminensiu, Jezikoslovlje, Slavic and East European Journal. član je Matice hrvatske. Za knjigu "Slavenska poredbena gramatika" nagrađen je nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2003. godinu.
NA 4.TRAVNA 1866.
VIčNI SPOMENIK STA
VI ZAFALNI SIN IVAN
BLAGOM OTCU PETRU
MIHALJEVIćU KOI PRI
NU NA 20.
VELJAčE
1845
DOBI 110
GODINAH
NAPISA UNUK
F. IVO MIHALJEVIć
Majci fra Ive Mihaljevića sigurno je bilo ime Matija, ali za djevojačko prezime ne možemo sa sigurnošću tvrditi, jer su Ivan Mihaljević i njegova žena Matija đerek, prema župnim maticama, imali sedam sinova, ali ni jednom od njih nije bilo ime Stjepan, niti je ijedan rođen 1835. godine. Da je majci fra Ive sigurno bilo ime Matija potvrđuje nam zapis u Matici umrlih gdje piše da je 1876. umrla Matija žena pok. Ivana i majka fra Ive Mihaljevića, paroka u Kupresu, u dobi od 80 godina i tekst na željeznom križu, koji se, umjesto kamenog spomenika, nalazi na jednom grobu u prvom redu do crkvice u našem groblju, a na kojem piše:O. Fra JVO MIHALJEVIć
iz zahvalnosti sinovske Majki
svojoj Matiji, ovaj spomen stavi,
koja priminu 18. sičnja 1876
od 80. godinah
Ivan i Matija pretci su tri grane današnjih Mihaljevića. Od prvog sina su svi oni koje danas skupnim imenom zovemo Barišići (živjeli su u zajednici koja je prije diobe imala oko 50 članova, a starješina svima bio je najmlađi brat Bariša), od drugog su svi Kulčani (koji žive u dijelu sela koji se zove Kula), a od trećeg su svi Martinovići (od čijih potomaka više nitko nema u selu) i Šatunovi (od kojih s muške strane nema potomaka).
Fra Ivo je prvu naobrazbu stekao u župnoj kući u Vidošima, a potom je osnovnu i srednju školu te novicijat završio u Fojnici. Filozofsko-teološki studij započinje u Fojnici, nastavlja i završava u đakovu. Zanimljiv je podatak da ga je fra Marijan Šunjić kao provincijal primio u novicijat 1851., kao provincijalov delegat primio njegove prve zavjete, a kao apostolski vikar zaredio za svećenika na blagdan Sv. Ive, 27. prosinca 1857. godine. Prve svećeničke dužnosti vršio je Gučoj Gori i u Jajcu, a na Goricu u Livnu došao je 1863. gdje je ostao do 1868. kada je postao župnikom u Vidošima.
Već kao mladi svećenik isticao se poduzetnošću; pomagao je u gradnji gučegorskog samostana, u Suhom Polju sagradio je crkvu, župnu kuću i gospodarske objekate. Za vrijeme njegovog gvardijanstva na Gorici je 1884. ozidana velika štala, renoviran vodovod, sazidana kapelica za redovnike, u kojoj će se konačno po smrti smiriti i fra Ivo.
Hvaleći njegovu angažiranost oko uređenja samostana na Gorici Bralić piše: "I godina 1885. može se pohvaliti, da je u njoj osiguran vodovod, jer isti fra Ivo zamieni drvene tomruke sa željeznim cievima nabavljenim iz Beča, i tako Goricu za uviek stalnom i trajnom vodom osigura. Pače iste godine isti gvardijan dobavi drvodjelca Lacha iz Ljubljane, koji načini šest pobočnih oltara, al tako ukusno, da smijemo tvrditi, da jim u Bosni premca nejma".
Prof. Stipo Manđeralo navodi da je fra Ivo surađivao s Bajama, kao najpoznatijim livanjskim klesarima, kojima je na spomenike urezivao natpise jer su Baje bili nepismeni. Tako je, iako na spomeniku ne piše, vjerojatno on autor teksta na spomeniku fra Miji Sučiću kojega je Mato Baja, po narudžbi livanjskih franjevaca napravio, a kojega su s 28 volova na goričko groblje dovukli Mate Mihaljević iz Potočana i Ivan Mihaljević iz Zagoričana. Iako prof. Manđeralo tvrdi da je njegov utjecaj bio odlučujući da se složen i težak posao oko prijevoza velike kamene gromade iz Žabljaka na goričko groblje povjeri njegovoj obitelji, iz dosad utvrđenog se ne može tvrditi da je Mate Mihaljević iz Potočana bio u srodstvu s fra Ivom, dok je Ivan Mihaljević iz Zagoričana vjerojatno bio fra Ivin otac. Osim navedenog fra Ivo je potpisao i tekst na pločama uz Bajin oltar u vidoškoj crkvi, epitafe na spomenicima Mati Krišti (u Zagoričanima), te Pavlu Mihaljeviću i ženi mu Jeli (na groblju Ledinci u Potočanima). „Usporedbom natpisa na svim spomenutim križevima vidimo da je sve pisao isti čovjek. Zanimljivo je da svaka riječ počinje velikim slovom, i posebno to što njegovi natpisi ne počinju uobičajenim „INKŽ“ ili još starijim „B.P.V.“ (S.M.)
U lipnju 1896. ponovno dolazi za župnika u Suho Polje i ostaje do svibnja 1890. Zbog narušena zdravlja sam je tražio premještaj. Postavljen je u samostan na Goricu 1890. Nakon tri godine ponovno preuzima službu župnika i gvardijana na Gorici. Umro je u samostanu na Gorici od tumora na želudcu 1898. godine.U nekrologiju samostana na Gorici osim ostalog, piše da je bio umjeren u piću – nikad ništa nije pio osim vode.
P.S.
O fra Ivi nema tako izražena obiteljska predaja kao o don Jozi Ivkoviću, ali ipak je nešto ostalo u pamćenju naroda, o čemu ću pisati drugi put. Isto tako moram napomenuti da iza fra Ive nije ostalo pismenih Mihaljevića kao iza don Joze Ivkovića, što treba pripisati njegovoj zauzetosti za izgradnju crkvenih objekata i radu na više župa, zbog čega nije bio u mogućnosti posvetiti se opismenjavanju svojih rođaka.
POGLEDAJTE: Priče o životu fra Ive
U navedenom popisu biskup navodi da je u Mijinoj kući bilo 20 članova obitelji, a među njima i šestero djece, od kojih je vjerojatno jedan i Jozo i njegovih petoro braće Ivan, Ante, Pavo, Niko i Luka, kako u navedenoj knjizi navodi Stipe Manđeralo, a pozivajući se na djelo S kupreške visoravni fra M. Džaje. Proučavajući župne matice nigdje nisam našao zapise koji bi mogli potvrditi navedeno.
Nepoznato je kada je i kako otišao na školovanje za popa glagoljaša, ali u obitelji postoji predaja o tome, koju ću kasnije napisati, ali se, prema Stipi Manđeralu, može pretpostaviti da je, kao i ostali popovi glagoljaši iz ovoga kraja, najvjerojatnije učio u sjemeništu u Priku kod Omiša (danas sastavni dio grada Omiša) koji je osnovan 1750. godine.
Službovao je u Vidošima, a pri pisanju Matica kolebao se odakle je. Ponekad je kao mjesto odakle je upisivao Zagoričane, ponekad Dobro, a ponekad Osićane. To je vjerojatno stoga što je rođen u Zagoričanima, ali je sigurno dio života proveo u Dobrom, ili još preciznije u Osićanima (koji se jedini od dobranjskih zaselaka spominju poimenično i vjerojatno nisu bili uvijek sastavni dio sela). Stipe Manđeralo u knjizi Gospodari kamena navodi da je u Dobro tada preselio Tome, sin don Jozina brata Ivana, koji se tu i oženio i osnovao obitelj. Ako je ova tvrdnja istinita onda se je Tome vratio u Zagoričane i nastanio kod Zubera, jer podatci iz Matica pokazuju kako je istina da se Tome oženio iz Dobrog s Tomicom Križanović (kako je upisano u Matici vjenčanih) ili Tomicom Pavlović (kako je upisano u Matici rođenih pri rođenju njihove djece), ali je iz istih Matica razvidno da su mu djeca rođena u Zagoričanima i to od 1825. do 1841. godine i on je sigurno predak svih današnih Ivkovića u zaseoku Zuberi.
Pokopan u dobranjskom groblju (zašto i kako i o tome postoji obiteljska predaja) 1839. godine. Na malom elipsasto zaobljenom spomeniku latinicom je upisano: „Ovde opočiva domo Jozo Ivković. Bilixijo Ivan 1839 na 7 lask“, kako je pročitao Stipo Manđeralo.
Iako gore navedena godina na spomeniku meni više liči na 1889. u Maticama umrlih nalazimo da je don Jozo umro 7.ožujka 1839. samo mi nije jasno da je Ivan isti dan podigao i upisao slova na spomeniku, a predaja govori da je don Jozo u dobranjsko groblje ukopan silom prilika tj. viša sila nije dopustila da se on pokopa negdje drugdje. Iz te predaje proizlazi da mu ni ukopno mjesto na dan ukopa nije bilo određeno, a kamoli podignut spomenik i na njemu urezan natpis. 
Još i danas Ivkovići obdržavaju jednu krasnu tradiciju. Kao oči u glavi čuvaju čašu koja im je ostala od don Joze i koja se uvijek nalazi kod najstarijeg Ivkovića iz don Jozinog pokoljenja, a koja je poslije smrti mog punca Dane Mrkančeva prešla u ruke Marjana Zubonjina, gdje je i sada.POGLEDAJTE: Priče o životu don Joze
Priče o životu don Joze II
Priče o životu don Joze III
© by zagoricani.com