Autor Milan Krišto
Utorak, 23 Listopad 2007 09:08
I meni se ponekad znala ispuniti želja.
Jednoga dana mama je samo rekla: "U Livnu je iza nedilje pazar. Treba potrat magare. Moramo ga prodat". Ne sjećam se kako su moji braća i sestre reagirali na tu maminu odluku, ali znam da sam ja, čuvši to, bio više nego sretan.
Riješit ću se obveze čuvanja magareta, povirivanja da nije negdje
"uspalo" u "šćetu", da se nije otpripelo sa pripinja, da mu nije spalo
putilo? Posebna me radost obuzela što više navečer neću morati tragati
za njim do kasnih sati, pretraživati svaki grm oko Perkove i Rgušine
kuće i obilaziti cijelu Glavicu. I to sve samo zato da mi mama , ako ga
ne nađem, ne bi rekla, da ne smijem kući dolaziti i da gledam di ću
prenoćiti, Neću morati slušati prijetnje kako će napisati tati u
Njemačku kako nisam poslušan a on da mi ništa ne donese. Jedva sam
čekao kako ću poslije biti bez brige.
Osvanuo je i taj pazarni dan. Možda je bila samo srijeda ili je bilo
Petrovo. Ne sjećam se više. Samo znam da tog jutra nisam vidio magare u
podrumu. Odveli su ga mama i Alojzije u Livno. "Samo da ga netko kupi",
molio sam Boga.
Oko podne, dođe Alojzije kući na novom biciklu. On je tada već išao u
Livno u školu. Hvalio se svima: "Naša mama je prodala magare i kupila
mi biciklo".
Ja sam opet prošao loše. Toliko sam muke sproveo zbog magareta, a
nikada mi ni loptu gumenu nisu kupili. O biciklu nisam ni sanjati smio.
Alojzije mi bicikl nije dao ni dodirnuti a kamo li učiti voziti ga.
To je bio naš prvi i jedini bicikl u kući jer meni, i kada sam dovoljno
odrastao, nisu nikada kupili bicikl. Alojzije je s njim išao u školu.
Još neka djeca iz sela su biciklima išla u školu. Normalno je bilo
natjecati se u vožnji bicikla bez ruku niz Begovaču. Zato ga ispravnoga
nismo dugo imali. Ja taj bicikl, zapravo, nisam stigao ni uzjašiti.
Nisam znao voziti. A kad sam naučio, bicikl više nije bilo u voznom
stanju.
Te iste večeri shvatio sam koliko mi nedostaje naše magare. Mjesto za
jaslama u podrumu bilo je prazno. Samarić na lisi kočaka za tele, dugo
je stajao i čekao nova leđa. Nije dočekao. Ni jular, ni pripinj, ni
putilo što su visili na tetivi podruma nisu više nikada nikome branili
uspadanje u tuđu šćetu. Sjetio sam se kako sam jahao na njemu, kako sam
ga povlačeći za dlaku na sapima tjerao da brže trči, kako sam se
osramotio kad sam na čistu miru kod bandere ispod Maturinove kuće pao s
njega što su vidjeli svi koji su u sumrak čekali blago iz paše, kako
je, kao bez duše trčalo i ritalo se kad bi ga napale konjske muhe.
Sjećam se posebno kad bi mama išla u Doline koje su kosili moja braća
Drago i Dane. Sve bi na njega utovarila, vodu, hranu i ratilo a mene bi
stavila u antrešelj. Ona bi cijelim putem plela priglavke ne gledajući
kuda magare ide, jer je magare znalo samo put do Dolina. Sjetio sam se
i kad su njih dvojica, Drago i Dane, sjekli prašku kod Krivodola a ja
pratio natovareno magare do kuće. Toliko je bilo pametno da ga nisam
morao uopće tjerati. Znalo bi samo doći do mjesta gdje se sjekla praška
i s tovarom natrag do kuće. Svega sam se do u detalje sjećao.
Magare više nikada nismo imali. I ništa više nije bilo kao prije. S magaretom je nepovratno otišao jedan dio moga djetinjstva.
Znam da mama nije prodala magare zbog mene, Alojzijinog bicikla ili nečega trećeg. Prodala ga je zbog njegove starosti