KAKO SMO SE IGRALI I KAKO SU SE IGRALI (S) NAMA

Ispis Autor Milan Mihaljević Utorak, 08 Travanj 2008 16:44


noge Otkad je svita i vika, dica su uvik imala vrimena za igru i uvik je bilo dovoljno mašte da se bilo koja stvar pritvori u igračku. Nije drukčije ni u Zagoričanim. Nekad, kad nije bilo kompjutora, Play Stationa, Game Cubeova, MP3-a, linija, televizora, Barbike, Kena, Hulka, Himena i razni drugi slični likova, pa čak ni prave lopte, sami smo morali smišljat igre i pravit igračke. Ipak smo se stalno igrali i postojale su različite igre ne samo za različita doba godine, već i za različite životne uzraste. Pokušat ću opisat po sićanju kako smo se i čime igrali. Budući da smo katkada i sami bili igračke u rukama drugi, uključit ću i to kako su se drugi igrali (s) nama.

Kao i uvik, valja počet na početku. Nakon rođenja, dok smo bili u bešici, a i malo iza toga uglavnom smo mi bili igračke drugima, starijima od nas. Kad smo mogli sidit, stariji bi nas uzeli na kolino i cupkajuć nogom i ljuljajuć nas pivali:

Cini, nini, napolje,

vuk ti mamu zakolje.

Nemoj, vuče, mame,

mama mi je draga,

sise mi je dala

i opet će meni dati

kad pođemo spavati.

Cini, nini, napolje.

Kad smo progovorili, onda su nas učili kako se zove koji prst. Sićam se dviju prigodni pričica koje su tome služile. Jedna je da se dite uzme za svaki prstić, počev s palcem i da se pritom recitira:

Kaže ovaj prst: "Ja sam delija, jak i čvrst."

Drugi kaže: "Ja sam kažiprst."

Sridnjak kaže: "Ja sam najveći od svi vas.",

a prstenjak: "Ja sam najskuplji jer imam zlatan pas."

Mali će: "Ja sam najmanji, ali opet, bez mene vas ne bi bilo pet."

Druga je da se ditetu otvori dlan i svojim kažiprstom iđe po dlanu govoreć:

Ovim poljem svakog dana prođe jedan zec.

Nakon toga se, ko i kod prve pismice, dite uzima za svaki prstić i govori:

Palac ga je vidio.

Kažiprst ga je pokazo.

Sridnjak ga je ubio.

Prstenjak ga je ispeko,

a mezimac ga je pojio.

Zabovljali su nas i tako da bi nas šćipali za ručicu i pritom govorili:

Šćipalica šćipa, nakule, navile.

Štoklac, boklac, parožac,

kupila baba tronožac.

Došo Jure, strpo ga u bure.

Došo Paško, strpo ga u brašno.

Došo Brko, strpo ga u prkno.

Ode beg u vojsku

i dovede divojku,

ni lipu ni slipu,

nego kakvu je dragi Bog dao.

Šćip, šćip, šćip, ...

Tako se barem u mojoj kući nabrajalo, ali kako vidim  (fala Kristini), ima i nešto drukčiji brojalica za ovu istu zabavu.

čini se ipak da je odraslima najmilija igračka bila naša glava. Kad bi nam neko došo u goste, onda bi nas ufatio obima rukama za glavu i podigo do šiše istežuć nam vrat i kičmu da bolje restemo. Nemojte to radit ni svojoj ni tuđoj dici jer dokturi kažu da more bit jako opasno, pa čak i pogibeljno, jer dici more puknut kralježnica. Puno je bezbolnija bila druga igra glavom. Uzme se ditetovu glavu među dlanove i ljulja oponašajuć  sijanje brašna i govori:

Sije baba brašno,

nema, dide, na što.

Prodaj, dide, kobilu,

kupi babi koprnu.

Prodaj, dide, gaće,

kupi babi naćve.

Prodaj, dide, nita,

kupi babi sita.

Između dvi i četiri godine već smo jurcali po selu u zubunim, jer još nismo imali pantale, i čeprkali po prašini ko kokoši. Bilo je i oni koji su volili jist zemlju, ali im ovdi neću navodit imena da i ne bi sramotio danas kad su već starija i ugledna gospoda. To sam spomeno samo zato da i malo bocnem i podsitim na to davno vrime. često smo se igrali bajama koje bi ulovili i zatvarali u kutiju od šibica, a kad bi ulovili bubu maru, onda bi je stavili na ruku i čekajuć da poleti nabrajali:

Pr'ni baja,

il' u Livno,

il' u Duvno,

il' u Šujicu.

a često smo znali dodat:

il' u prkno,

il' u guzicu.

kozlac U proliće smo se znali igrat i tučcim od kozlaca koji su bili šareni. Razvili bi zelenu laticu koja izgleda ko list i otkinuli tučak koji nam je onda bio koza. Takmičili smo se ko će imat veće stado. Koze su nam se i jarile tako da smo otkinuli donji, šareni i zrnati dio tučka koji je onda bio jare. često smo po Proganu i Ciganskom putu rašljama gonili kolo, tj. kakav metalni obruč skinut sa stare bačve ili čega drugoga. Klikere smo također imali, ali ne staklene i šarene kakvi su danas, već od kamena ili katrana koje smo sami napravili. Matere su nam uvik morale ić za poslom (na njivu, na livodu, u Ivovik ili Jelovaču na raskresu, na Begovaču prat vunu ili je vozit stupat u Livno itd.) pa bi obično na nas pazila neka starija žena. često je to bila Matija đulegina koju smo zvali Sveti Petar zbog uzrečice: "Sveti te Petar u šumu okreno." Dok smo bili u selu nadgledale su nas i Majka Garanova i Mama Lukina koja je uvik sidila na basamakom isprid kuće s očinašim u rukama. Evo kako je po prilici izgledala njezina molitva: "Oče naš koji jesi – Nu, vidi ga! Kućeš tamo, nalet te ne zaletila? – na nebesim. Sveti se ime tvoje – Ostavi to, nesrićo jedna! – Dođi kraljevstvo tvoje" itd.

Iza pete godine već smo dobro istražili i upoznali i bližu i dalju okolicu sela. No, tada smo već imali i prve obveze. U proliće je tribalo čuvat janjce, a liti konje koji, zbog vršidbe, nisu neko vrime išli s govedim na pašu. čuvajuć janjce, ženske su se igrale tikaca, a mi muški smo se igrali neku igru sa štapićim koje smo napravili od stabljika kukurika. Ne sićam se više ni kako se igra zvala ni kakva su bila pravila. Kad nije bilo nikakvi obveza, onda smo znali lutat po gajevim ili po vrtlim oko sela, šicat stinom drveće ili tice, a katkad bome i kokoši. U šicanju niko nije bio ravan Jaki Jandrukinu. On svojom livajom naprosto nije mogo promašit. Da mu je škola išla ko šicanje, di bi mu bio kraj. Ekološka svist nam baš nije bila visoka. Znali smo se penjat na drveće i iz gnjizda skidat tičja jaja, a kad bi i nakupili dovoljno, onda bi se podilili u dvi ekipe i priko nike jaruge zaratili jajim. Katkad bi zašli u nečiji vrto i nabrali duda od luka, smotali i u krug i proboli trnom od gloginje i onda i jili praveć se da nam je to pita. Organizirali smo i različita takmičenja, trkali se i nadjačavali. Sićam se da su postojala dva načina rvanja: za pantale i prsa u prsa. Takmičili smo se u skakanju trke i s mista ili iz ćusteka, kako smo još govorili. Katkad smo skakali s po jednim kamenom u svakoj ruci, koje bi bacili iza sebe tako da dalje doskočimo. često smo skakali u nečiji đubreluk jer je doskočišće bilo meko. Najlipše je bilo kad bi neko doskočio u pilinu pa sav mokar i smrdljiv otišo kući da ga mater opere (i prakljačom i šibom). Znali smo pravit i špricaljke od zove koje su radile na principu nekcije. Uvlačenjem bi usisale vodu, a onda pritiskom klipa prema naprid špricale mlaz.

            Bilo je naravno i puno organizirani igara koje smo igrali zajedno i muški i ženske. Evo neki koji se sićam:

1. Ivane bane, čija vojska nek iđe

Dvoje dice ufati se za ruke i podignu ruke tako da naprave "kapiju". Ostala dica čine "vojsku" koja prolazi kroz kapiju. Kapija govori: "Ivane bane, čija vojska nek iđe." Dok vojska prolazi kapija se spušća, zatvarajuć nekoga između ruku, i tako  sve dok se vojska ne razdili na dvi strane koje se onda ufate i privlače priko crte na zemlji ko će bit jači.

2. Abe rećke

To je igra koja se u drugim krajevim (npr. u Zagrebu i Slavoniji) zove "lanca probijanca", a kod nas doli mislim da smo je zvali "abe rećke". Dica se ufate za ruke i naprave dva reda koja stoje jedan nasuprot drugom. Jedan red doziva drugi, a drugi se odziva. Prvi red (ili samo jedan igrač) kaže: "Abe rećke!", a drugi red se odziva: "Abr tude!". Nakon toga prvi red pita: "Abr koga?", a iz drugoga reda se pokaže na jednoga igrača iz prvoga reda i kaže: "Abr tebe!". Nakon toga prozvani se igrač zaleti da prikine suprotni red i ako ga prikine, odvodi jednoga iz reda sa sobom u svoj red. Ako ga ne prikine, ostaje u tom redu

3. Kvočke i pilića

Dica se skupe i odrede jednoga igrača za kvočku koja čuva piliće, a drugoga za lisicu koja i krade. Lisica obilazi oko pilića koji čuče u krugu, a kvočka pita: "Ko to tamo bata?" Lisica odgovara: "Ja, kume, ja!" Opet kvočka: "Nemoj koje pile ukrast!" Lisica: "Neću, ne do dragi Bog!" Kada lisica ipak krišom pokrade sve piliće, oni zajedno s njom napanu kvočku.

4. Lončića

U kolu stoje kume i svaka prid sobom ima lončić (obično manje dite). Kum iđe oko kola i pogađa se s jednom po jednom kumom za lončić. Kum: "Pošto kuma lončić?" Kuma odgovara: "Ne dam ti ga ni po banku ni po šanku." Nakon toga oboje trče oko kruga i ko prije dotrči do lončića, njegov je, a drugi onda postaje kum.

5. Care, care, koliko je sati?

Jedno se dite ("car") okrene tako da ne vidi drugu dicu koja stoje na istoj crti iza njegovi leđa. Igrači po redu pitaju: "Care, care, koliko je sati?", a car odgovara koliko oće, npr. "Tri konjska naprid.", "Dva mišja nazad" i sl. Tada se igrač koji je pito pomakne naprid ili nazad za onoliko koraka koliko je reko car. Pobidnik je onaj ko prvi dođe do cara. Kad smo tili izbić to da car navija za nekoga i da se onda ne posvađamo, careva je uvik vridila za sve, tj. svi smo se uvik pomicali onako kako je reko car, pa je pobidio onaj ko je bio najlukaviji.

            Kad bi se pokosili okrajci i žito na njivama, onda smo se na strnjiki ili okrajcim znali igrat i Klisa i kerača, naše inačice baseballa (ili kriketa). Budući da je igru već na ovoj stranici opiso Miljenko, neću je ponovo opisivat ko ni druge igre koje je on opiso. Ne triba ni spominjat da je muškoj dici ipak najdraže bilo igrat lopte. Dok još nije bilo gumeni i kožni lopta, okolo smo gonali krpenjače, a poslim i prave lopte. Obično se također igralo na okrajcim ili na strnjiki. Jedina obuća koju smo imali bile su gumene bate (tada još nije bilo ni tena šangajki), a u njima baš nije uvik bilo zgodno igrat lopte. Zato smo i najčešće skinuli i po strnjiki onda za loptom trkali bosi. Koliko su nam samo puta od toga noge bile raskrvavljene. Protiv Ivkovića smo obično igrali u Kruškama. često smo se znali i posvadit i pobit oko toga je li gol, penal i faul ili nije. Tada smo mi njima vikali "Cigani", a oni nama "Bleve". Nakon toga je slidilo: "Ivkovići repati, sutra ćete krepati. Na kamenoj ploči iskopat ćemo vam oči!", a isto su i oni odgovarali nama, samo je u njiovoj pismi, umisto "Cigani", bilo "Bleve". Na kraju bi, naravno, poletile i stine. Ako bi ko u igri slomio ili ugano ruku ili nogu, išlo se po Ilu Ivkovića koji je dobro znao pravit ruke i noge. Ile je u prvom svitskom ratu služio u austrijskom sanitetu i tamo je od doktura naučio dobro namišćat kosti. U tome je doista bio pravi majstor. Sićam se kad sam u drugom razredu, nakon svađe oko bata s Jelom Vinkovom, tio šutnut njezine bate pa udario u kamen i slomio desnu nogu u stopalu, da su, kad su me donili kući, išli po Ilu. On je, kad je čuo da sam slomio nogu, najprije pito: "Je li gono onog đavla?", misleć na loptu, jer nije tio pravit noge i ruke onima koji su je slomili igrajuć lopte. Kad je čuo da nisam, onda je odma došo. Namišćo je sve na živo. U usta mi je stavio jednu daščicu da zagrizem kad me boli, a držali su me čvrsto Joja Garanov i pokojni Jure Stipin. Dok mi je Ile namišćo nogu, onesvistio sam se, ali sam zato već nakon nedilju dana bio u školi bez gipsa koji se danas za take stvari nosi i po nekoliko miseci. Imo sam samo čvrsto privezanu maramicu oko stopala.

            Igrajuć se, jako bi se zamazali. Budući da nije bilo tekuće vode, nismo se baš često prali i kupali. Svi smo stoga imali na glavi debelu timenjaču od nekoliko cenata. Najbolji je lik protiv toga bilo šišanje na nulu. Ako se dobro sićam, mašinu za šišanje imo je Jozo Lozančić. Kad bi nas ošišali ko ovcu, onda su nam još glavu protiv timenjače i ušiju namazali petruljom pa smo, em smrdili, em se sjajili ko misečina. Stoga nije čudno da smo se onomu ko se ošišo rugali:

Šiša-glava,

koka je srala

i pišala.

Šišanje nije bila jedina prigoda za rugalice. Najčešće smo se rugali nekomu ko se je rasplako. Njega bi zvali plačko i recitirali bi mu jednu od ovi pismica:

1. Revi, revi magare,

sutra ćemo u bare

i u Bajnu Luku,

da na tebi govna vuku.

 

2. Plačko plače,

izgubio gaće.

Ne smi kući,

mater će ga tući.

 

3. Zakla baba junicu,

dade plački guzicu,

i guzino crivo,

da mu nije krivo.

 Kad bi nam niko stao na žulj, znali smo mu se rugat i kojim drugim povodom, recimo ako se zvao Ivo onda bi mu se rugali: "O moj Ivo, guzno crivo." Ako se zvao Luka, rugalica je bila: "Luka, izio vuka i dva ovna i četiri govna" itd.

            Drukčije smo se morali igrat priko zime kad je bilo ladno. Ako je bilo sniga, naravno da smo veći dio zimskoga raspusta provodili na ligurama. Sićam se da je 1963. godine zimi bilo nekoliko metara sniga. Ligurama smo se spušćali s Glasinca, priko Kuline pa na njive, a na Kulini smo čak napravili tunel kroz koji smo prolazili. Nekoliko smo se puta te godine popeli čak navr Oštrulja i onda se kilometrima, bez zaustavljanja, spušćali sve do sela. čini mi se da je jednom pritom neko propo u jedan dolac koji je bio skroz pokriven snigom i nije se vidio i da smo ga svi skupa jedva iskopali, ali se više ne sićam ko je to bio. Te smo godine išli i navr Grede gledat kako grnjače čiste testu i kako na više mista probijaju tunele kroz smetove da se more proć. Kad nismo bili na ligurama i na grudanju, onda smo se uglavnom igrali u zatvorenom prostoru. Znali smo od rastovi šišaka pravit lule i u nji natrpat sušeni zečji govana, pa zapalit i pravit se da pušimo. Misto na kojem smo se često zimi igrali bili su ovčinjaci, kad bi ovce bile istrane na solilo. Tamo je bilo toplo a debeli sloj napora bio je idealan za različite igre. Skinuli bi kaputiće, prostrli i na napor i onda se na njima prikoljativali i gimnasticirali. Igrali bi se:

            1. Bisaga

Za tu su igru tribala tri igrača. Jedan stoji četveronoške, a druga dvojica vise priko njega i drže jedan drugoga rukama za noge.

            2. K(lj)uke

Dva igrača sidnu jedan prema drugom, prislone tabane i private se sridnjim prstom ko kukom i nastoje jedan drugoga privuć k sebi.

            3. Klipa

Dva igrača sidnu jedan prema drugom (ko za igru Kuke), u ruke uzmu deblje drvo (klip) koje ne mogu slomit i na znak suca potežu. Pobidnik je onaj ko digne drugoga igrača ili mu istrgne klip iz ruke.

            4. Koca

Jedan igrač legne, sastavi noge ispruži ruke uz tilo i ukoči se ko kolac. Drugi ga opkorači, primi ispod kolina i podiže ko kolac dok ga ne digne na noge.

 

I drugi igara.

            Katkad smo bili i kod nekoga u kući. Onda nismo mogli uvik tako divljat ko u ovčinjacim, već smo se morali igrat pristojniji, intelektualni igara. Znali smo postavljat zagonetke jedni drugima. Recimo: "Šta mi je to i to: kući iđe, a u goru gleda?" (lovačka puška) ili "Šta mi je to i to: cio vol u košaru uđe, samo rogovi ne mogoše?" (svrdlo) ili "Šta mi je to i to: u šumi sičeno, na njivi košeno, na ovci striženo?" (samar) itd. Takmičili smo se i ko će oduške (uzevši samo jednom zdrak) više puta izgovorit neku od ovi brojalica:

1. Jedan para pi-para, dva para pi-para, tri para pi-para itd.

2. Šuplje klupko šupljoklupko.

3. Prst u pitu, prst u tikvu.

4. Petar Petru plete petlju. Pleti Petre Petru petlju.

5. Ja priđo priko, priko prikača

6. Iđe pop po zidu, drži prst na pismu. Ni popa na zidu, ni prsta na pismu.

7. Iđe mačak gredom, pis mačak kudrac, mimo kudrac.

Popularna je bila i igra prstena: uzme se jedanest terluka i igrači se podile u dvi grupe. Jedna grupa sakriva prsten u jedan od podvijeni terluka, a druga ga traži (boška). Mogu odma konjit, tj. odma reć: "Tu je prsten!" i, ako su pogodili, svi se terluci broje njima, a ako nisu, onda protivničkoj ekipi. Ako boškaju terluk po terluk, triba prsten nać što kašnje. Kad prsten ispane, terluci koji su ostali neotkriveni broje se protivničkoj ekipi. Na kraju se rezultat zbraja (igra se do nekog broja). Obično je 50 bodova bilo jedna strana ili po tovara, a 100 bodova cili tovar. Poraženu se ekipu kažnjavalo. Kažnjavanje je znalo bit i okrutno, recimo mašicama po ušima. Zadnji put sam tu igru igro ko student u studentskom domu Cvitno naselje u Zagrebu kad nas je u istom paviljonu bilo više Livnjaka (samo sam ja bio iz Zagoričana, a ostali iz Žabljaka, Priluke, Lusnića i Livna).  Kupili bi puno vina i cilu noć proveli konjeć i boškajuć, a ko je izgubio, taj je moro platit vino.

javorZimi je najveselije bilo prid Božić, a osobito na Badnjak kad smo svim i svačim što smo imali stvarali što veću buku. Za tu smo priliku pravili piske od javora i prangije kojima smo pucali po selu. Prangija se pravi ovako: na jedan kraj žice zavežeš šuplji ključić, a na drugi odrizanu brokvu koja je taman toliko široka da more uć u ključ. Napuniš ključ glavama od šibica, staviš u njega brokvu, stegneš žicu i glavom brokve udariš o kamen ili štogod drugo što je dovoljno tvrdo i BUUUM, pukne ko ona najmanja petardica. Za pisak bi uzeli grančicu od javora koja nema frži. Zarizali bi nožićem otvore za pisak i, zaslinivši drvo pljuvačkom u ustim, na kolinu počeli tuć drškom šklopca ili kakva drugoga noža, okrićuć pisak na sve strane da se odvoji kora i govoreć:

Oskoč kora od javora,

tebi drvo, meni kora.

Slasna si, masna si,

pečena si, varena si.

Ako nećeš oskočiti,

kazat ću te starišini,

nek te bije na mišini,

nek te kroji na oputi.

Katkad se drugi dio pivo ovako (fala Gazdi što me je podsitio):

Ako nećeš oskočiti,

ja ću tebe starcu dati,

starac će te naložiti.

Kad su pisci bili gotovi, od piske se u selu nije moglo živit.

Bilo je, osim ovi igara i oni koje je već opiso Miljenko, sigurno još mnogo drugi, ali ko će se svega sitit. I od ovoga što sam nabrojio već me boli glava.

 

Milan Stipanjićkin