zagoricani.com

Jedne noći, iz našega sela nestala su tri konja. Ukrao ih netko, to se poslije utvrdilo. Nikada nitko nije otkrio tko je to učinio, zašto je učinio i tko mu je bio pomagač. Jednostavno, konjima nije bilo traga a o počiniteljima i razlozima ni glasa. Pričalo se svašta po selu. Od toga da je netko poznat iz sela to učinio do toga da postoji grupa lopova koji su u to vrijeme krali isključivo konje. I to ne samo u našem selu nego se pričalo da su konji nestajali i u drugima selima. Spominjala su se potiho i imena, nekih ljudi iz sela. Nitko sa sigurnošću nije mogao tvrditi da je taj netko to doista i učinio. Sve se na kraju svodilo na onu, rekla-kazala. Konji su nestali i to je bila jedina istina.

Milicija je dolazila u selo danima poslije toga. Kao, oni nešto istražuju, ispituju, razgovaraju sa ljudima. Nikada ništa od svega toga nije bilo. Nitko ovima, što tako naprasno ostadoše bez konja, nikada nije rekao dokle je istraga došla niti tko bi iza svega toga mogao stajati. Narod bi rekao.“Tko je zijanio, zijanio je.“
 

Ovaj događaj bio je povodom raznih drugih događaja ali i promjene ponašanja mnogih u selu. Ljudi su počeli ozbiljnije razmišljati o svemu. Nisu se samo kuće zaključavale po noći, nego su se počeli i podrumi sa stokom zaključavati. Konjima i kravama su stavljana zvona i bronze da se čuje ako ih netko krade iz podruma. Po danu se kuće nisu zaključavale do tada. Nitko više nije bio siguran tko su lopovi. Da li su to neki zlobnici iz sela ili se netko izvana „namečio“ krasti?
Nitko više ni u što nije bio siguran. Barem se u prvo vrijeme nakon toga događaja tako mislilo. Ostalo je puno otvorenih pitanja koja ni dan-danas nisu razjašnjena.

I momci što su na „silo“ išli, razmišljali su kako iz sela otići a da se ne niđe na lopove. Strah od lopova bio je posvuda. Rijetki su se upućivali na „silo“ sami bez društva. Izuzetak su bili momci koji su imali ozbiljne veze pa, iako ih je bio strah po noći, išli su na „silo“. Cure su čekale. One nisu razumijele njihov strah.
 

U to vrijeme Jakiša Škrapušin je taman pokrio svoju kuću što ju je sagradio iznad Dubokog doca. Bila je to kuća u ono vrijeme, izvan sela. Tek sazidana, otvorena širom bez postavljenih vrata i prozora.

Ponoć je davno prošla. Ljupko se upravo vraćao sa „sila“ od Dragice. Noć je bila polumračna. Bojao se noći i lopova. Ali što je tu mogao, želja je bila jača. Negdje kod Marijanove kuće, začuje u daljini kako mu od Kriština sela dolazi u susret momak i pjeva iz sveg glasa. Prepoznao je glas i znao je zašto momak pjeva. Ide sam sa „sila“ pa ga je strah i zato pjeva. Pjesmom je tjerao strah. Ljupku je za čas na pamet pala ideja. Pokušat će ga malo uplašiti.
 

Požuri se Ljupko do Škrapušine nove kuće. Nije mu bilo svejedno uću u mrak kuće. Kud je toliki mrak vani tud još mora unutra. A unutra mora jer ono što je naumio mora biti što uvjerljivije. Samo iz toga razloga, smogao je snage i ušao u kuću. čekao je da momak dođe bliže kući. Dok je tako čekao, smišljao je na koji način ga uplašiti da dobro upamti tu noć. Dosjetio se. Napipao je neki šalung, zgrabio ga i držao.
 

Dolazeći od Božurkove kuće, momak pjeva iz sveg glasa da Duboki dolac ječi. Ljupko čeka trenutak kada ovaj dođe blizu kuće. čim se pojavio kod kuće i malo prošao prema selu, Ljupko uzme šalung, baci ga  na zemlju u praznoj prostoriji da napravi što više buke i zaviče iz sveg glasa:“I njega mi držite!“
 

Kako je on zagalamio „I njega mi držite“, tako momak počne vikati „Lopovi“, „Lopovi“ i punim trkom počne trčati prema selu. Kamenje je frcalo na sve strane ispod njegovih nogu. Nije se okretao niti usporavao nego trkom što je brže mogao bježao je u selo stalno vičući „Lopovi“ „Lopovi“.

Kad je Ljupko vidio da se momak uistinu uplašio, počeo ga je dozivati da mu kaže da se ne boji da je to on. Međutim, ovaj ga nije imao kada čuti jer je bježao kao bez glave misleći kako mora uteći lopovima.
 

Ljupko je stajao i slušao kako Zuberovim selom odjekuje „lopovi“ „lopovi“. Najednom sve utihne. Valjda je momak uspio ući u kuću i spasiti se od „lopova“. A „lopov“ Ljupko smijući se, polako krene kroz Krištino selo pa prema Sušinim kućama. Mislio je stalno u sebi: „Ja momka.“ „Ja hrabrosti.“

Prilazeći grmu na Bošnjakušama, osjetio je kako mu se koža ježi a kosa na glavi kostriješi. Tada i on zapjeva iz sveg glasa.