Lokve i bunari II
Autor Milan M.- Stipanjićkin
Petak, 29 Veljača 2008 12:17
U lokvama i bunarima nisu se napajali, prali i utapali samo ljudi i blago, već i divlje životinje. Njima su, uz kamenice, to također bili jedini izvori pitke vode, pa stoga nije čudno da su se i one katkad okliznule i završile u bunaru.
I vlastita me je žena, kad je čula da pišem o lokvama i bunarima oko Zagoričana, počela zafrkavati: "Hoćeš li ići vidjeti kako se medvid udušio u onom bunaru u šumi". I ona je čula da me pitaju, kad je sa mnom bila u selu.
Za bunare nisu vezane samo priče o ljudima i životinjama, već i o nadnaravnim bićima koja su se također vrzmala oko njih. Riječ je naravno o vilama, o kojima se pričalo da su, prije nego što ih je prokleo poznati pratar ..., vodile kolo oko bunara dok ih nitko ne vidi. Ako bi ih tko ugledao, toga su "odnile sa sobom" i više ga nitko nije vidio, osim rijetkih od kojih su onda i došle takve priče. Dok sam bio mali, mater mi je ispričala priču o tome kako su vile odnijele brata mojega pradjeda kad je imao deset godina. Išao je sa starijim bratom čuvati goveda. Osvanulo je lijepo, sunčano ljetno jutro. Spremivši u zobnicu pola samuna kruha, grudu masla i malo sira tvorinjaka, krenuli su polako za govedima. Do podne su goveda pasla ispod Donje strane: u Osoju, na Podima i po livadama koje su već bile pokošene. Oko podne gonilo se stoku na pojilo na Bunare. Kad bi se stoka napojila, ovce su plandovale u hladu, krave preživale, konji lijeno mahali repom tjerajući konjske muhe, a čobani sjedili u skupinama, igrali se tikaca ili pričali razne neobične i strašne priče. Dogodilo se toga dana, međutim, da se vrijeme naglo promijenilo i da je iznenada došla ljetna oluja s gromovima i jakim pljuskom koja je trajala skoro do večeri. Kad je pao mrak, goveda još nije bilo na vidiku, ali ni čobana. Uskoro su krave počele stizati jedna po jedna preko Krmenjače, ispod Kadnja i iznad Dubalja u selo. Pred ponoć pojavio se i stariji brat s "lašom", a mlađemu bratu nije bilo ni traga. Stariji je brat ispričao da su se konji, kad je počela oluja, uzbunili i da je on otišao za njima i uspio ih smiriti tek kod Kukalja i da mlađega brata nije vidio još otkad su došli na pojilo, kad je vidio da je legao i zaspao iza jednoga kamena blizu bunara. Naravno, odmah se za njim, i za nekoliko krava koje se nisu vratile, u potragu uputilo cijelo selo. Krave su našli sutra u Ivoviku i okolici, a od dječaka ni traga. Slučajno su ga pronašli tek treći dan u jednom dolcu usred Jelovače, sva promrzla, poderana i jedva živa. Tjedan dana mu je trebalo dok je ponovno progovorio. I kad je počeo govoriti, nije znao (ili nije htio) reći što mu se dogodilo i kako je završio usred šume kilometrima daleko od Bunara. Ispričao je samo da je, kad su napojili goveda, zaspao iza jednoga kamena blizu bunara i da poslije toga više ništa ne zna. Tek je pedeset godina kasnije, već kao stari čovjek, svojim unucima ispričao što se stvarno dogodilo. U jednom trenutku probudila ga je predivna glazba i neodoljiv zvuk djevojačke pjesme. Otvorivši oči i provirivši iza stijene, vidio je prekrasne mlade djevojke kako igraju u kolu oko bunara. Laganim su nogama jedva doticale zemlju, a kosa im je bila puna gorskoga cvijeća. Odmah je shvatio da su to vile. Brzo se sagnuo natrag kako ga ne bi vidjele, ali, jao, bilo je prekasno. Već je bio uočen. Isti su ga čas pograbile, digle sa sobom u zrak i vitlale njime sad ovamo, sad onamo. Ne zna koliko su ga vremena tako vijale po "ariji". Sjeća se samo da su mu se na kraju smilovale jer je još mali i da su ga onda spustile i ostavile usred šume u jednom dolcu ispod strme litice gdje je i pronađen. Dok sam bio mali, vjerovao sam u njegovu priču. Danas više nisam siguran je li sve bilo baš tako ili je on priču naknadno nakitio. A vi koji ovo čitate odlučite sami hoćete li mu vjerovati ili ne.
Milan Stipanjićkin
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com