Trgovina
Autor Milan Krišto
Petak, 26 Listopad 2007 13:36
Uglavnom je to bilo zbog bata i gumenih čizama ponajprije djeci. Zbog drndanja vune kod Matkovića u Dumanu. Zbog bojanja pređe za ponjave i klašnje, vriće i dare, bisage, zobnice i torbake što će se na zimu tkati. Usput ono najnužnije kupiti što se za kuću moralo. Petrulju, fitilje, šibice, sirove kave, kocke šećera, paprike mljevene za zapršku, crni i bijeli ručni konac. I bijeli livanjski kruh što su djeca „prismakala“ sa domaćim pšeničnim samunom
Iglice, čavalduze, pletitke igle, ukosnice, češljeve, špeode, gumu za gaće, učkure i ogledalca nisu morale u Livnu kupovati. To se kupovalo od nosovica. Nosovice su dolazile iz Zagvozda i Imotske krajine. Pješke su obilazile sela i u pregačama nosile i nudile robu. Bilo je među svom tom robom u pregači i nešto za djecu. Malih plastičnih pjetlića koji su imali pisak od zada. I malih isto tako plastičnih trubica u pregači je bilo.
Djeca su samo gledala. Mogla su probati kako pjetlići pište i trubice trube. Sretna su bila što su isprobala igračke pa je želja za posjedovanjem igračke, iako nerado, bila donekle zadovoljena. Rijetko su, gotovo nikako, mame igračke kupovale. Kupile bi ponekad u limenoj rami uramljenu sliku. Da nije svetac neki bio na njoj, sigurno je nebi kupile. Nije se često za novce od nosovica kupovala roba. Mijenjala se uglavnom za vunu. Ako je vuna bila drndana više se moglo sitnica kupiti nego za nedrndanu. A vuna je bila zgodna nosovicama zbog toga što je bila lagana. One su sela obilazile pješke pa su je mogle nositi sa sobom u vreći ili zavezanoj plahti ili povećem stolnjaku zavezanom u svežanj.
U selo bi u ljetnim mjesecima, često navraćali „dalmatinci“ kako smo ih zvali. Pričali su na „nisan moga“, „nisan tija“, „nisan ija“. Valjda zbog toga smo mislili da su dalmatinci. U stvari oni nisu bili dalmatinci nego hercegovci od Vitine, Klobuka, Ljubuškog. Prodavali su paradajz, papriku, grožđe i smokve. čim bi stupili u selo, vikali bi: „Paradajzaaaa!“ „Paprikeeee!“ „Smokavaaaa!“ „Grožđaaaa“! A onda bi dodali: „Kilo za kilo!“ „Sud za sud!“ Prodavali su i za novce. Tko nije imao novce, mogao je za žito. Bilo je šteta davati novce kad su okna još uvijek bila čuvala žito. Staro, od prošle godine što se još samo konjima davalo. Jer novo je taman prispilo za žetvu. Djecu bi mame odmah poslale na tavan s kantom što se u njoj donosila voda iz čatrnje. Kanta nije bila velika, bila je „taman“. Zagrabili bi u kantu žito i s mamom po paradajz, papriku i smokve. Kadgod bi to bile i dvije kante žita, ako su sutra bili kosci. Mame bi djeci dale po jednu dvije smokve. I paradajz bi dale ako bi samo paradajz kupile. Jeo se onako, kao jabuka. Ostale bi sakrile da djeca ne nađu, za druge ukućane koji su radili u polju. čuvalo za navečer kada svi dođu kući.
Navraćali su u selo i čudni ljudi. Djeca zapravo nisu znala tko su ni što u selu rade. Bojala su se tih nepoznatih ljudi. Imali su ruksake na leđima. Ulazili su samo u određene kuće u selu. Jednu ili dvije. Zadržavali bi se kratko. I onda napuštali selo. Ruksaci bi bili znatno tanji nego kada bi ušli u kuće. Stariji su to strogo od djece krili. Ti ljudi rijetko su hodali cestom. Uvijek preko okrajaka, iza kuća po podvornicama, docima i prečacima. Kasnije smo saznali. Bili su to ljudi koji su kriomice prodavali. Oni su muške u selu snabdijevali duhanom. Škijom. Duvandžije smo ih zvali.
U jesen, poslije Svih svetih, dok još nisu počeli padati snjegovi i kada se nije više ništa od poslova moglo raditi, u pojatama se baliralo sijeno. Muškarci bi napravili drveni kalup za baliranje. Trpali bi u njega sijeno, gazili i zbijali nogama da bala bude što tvrđa. Tako ubalano sijeno, tovarili su na zaprežna kola i vozili u Dalmaciju na prodaju. Put je trajao nekoliko dana. Sijeno su prodavali za novce ili mijenjali za vino i rakiju. Vino i rakija kupovani su isključivo da bi se imalo za Božić, za večeraše, za svatove ako se netko bude ženio ili udavao.
Rijetko je koje selo imalo trgovinu. Za naša sela trgovina je bila u Dobrom. Zvali smo je Zadruga. U njoj je dugo radio Kaže Ivkovića. Bio je to pravi trgovac staroga kova. Svi su mu se divili s kojom lakoćom je zbrajao brojke kada bi naplaćivao robu koju su seljani kupovali. Račun je pisao na fišecima i omotnom papiru. Umirao je stotine puta. Kada djeci iz zadruge nebi donijele ništa, mame su znale reći da je Zadruga zatvorena. Umro Kaže.
Popodne bi Kaže svojim Fićom projurio preko Glavice prema selu. Nije umro. Ništa djeci nije bilo jasno.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com