Stari običaji - "Selo moje dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje"

Ispis Autor Stipo Manđeralo Četvrtak, 12 Svibanj 2011 00:00

 Narodni običaji ovog kraja

Svijet je ovaj volio pjevati. I muškarci i žene. Pjevalo se kad je god prilike za to bilo: u svatovima, na sijelima, u "čupaljama" (kad se žene okupe da "čupaju" vunu); u "kupelicama" (kad se na livadi skuplja sijeno); u "komušaljama" (kad se "komušaju" kukuruzi); u "vlačiljama" (kad žene "vlače" vunu ili lan); uz blago na pašnjaku; u "kopačima" (kad se odmaralo na "mejašu" /međi/ između dvaju "galja" ili kad bi njiva bila do kraja iskopana. Ništa neobično nije bilo da netko u bilo kojoj situaciji, uz bilo kakav posao, ničim vidljivim potaknut, onako "iz čista mira", za svoju dušu zapjeva.


O tome zorno svjedoči i ova zgoda. Orao na Radovićima već postariji čovjek Nine Mišić /"čokalo"/ (1874-1956) iz Sturbe, odličan pjevač koji je uživao u "ustresavici". Volovi lagano vuku plug. Tišina.

konjska_zapregaNajednom začuje Nine kako Pauša, žena Nikole Manđerala iz Vidoša, vrsna pjevačica ustresavice zapjeva gore daleko i visoko na Vidoškoj gradini. Naredi on volovima: "Ohooo!" Volovi stadoše. Nine će ti goniču volova: "Predahnimo malo, brate! Da se u miru Katine pisme nauživamo". Pa kad Pauša zamaknu s ovcama iza gradine i glas joj zamuknu, na Ninin znak volovi opet skladno povukoše i plug produži prekinutu brazdu. Ustresavica se pjevala u svim selima, i svako je imao dobrih pjevača.

U Zagoričanima su, npr., ponajbolje "ustresali" Ilija Ivković (Tomin) i Mate Mihaljević (Stipanov). Boško Babić (1915-1995) iz Potkraja, osim stoje dobro guslio, vrlo je vješto gusle i pravio i rezbario, a posebno lijepo na sviralama svirao. Dobar majstor za pravljenje svirala bio je Hrvoje Mihaljević (1909-1942) iz Zagoričana, a Marko ćurić /"Kudić"/ (1910-1953) iz Glavica veselje je donosio svugdje gdje bi se oglasio svirkom na svom "miščiću". Svirale i diple s "miščićem" (mijehom) svirali su i Stipica Perković (1883-1959) iz Potoka i Stipe Suša (1911-2005) s Mejdana, a u Zagoričanima još ranije je na miščiću svirao Mato Džeko (1879-1938). Na dvojnicama najbolje je svirao Mirko Mihaljević-Zuber (1906-1945).

Po vještini u sviranju na usnoj "muzici" (harmonici) zapamćeni su Ivić Mandić (1914-1976) iz Potkraja, Pavo Mihaljević (1915-1996) iz Zagoričana, Pero ("Žele") Matić (r.1922) iz Vidoša. Uz usnu harmoniku igralo se "u kolu". Ići "u kolo" značilo je u uobičajeno vrijeme naći se na određenom mjestu radi zabave (radi pjesme i igre u kolu, radi nadmetanja u bacanju kamena s ramena, nadmetanja u trčanju i skakanju u dalj). U "kolu" se zagledali ("zamirali") momci i cure, koje su se odatle često i "umicale". čim bi se čulo: "Rekla je!", nastalo bi podvriskivanje i cika, a izabranike bi opkolilo mnoštvo radoznalih. Odatle bi uz pjesmu i vrisku cura pošla s momkom njegovoj kući. U "kolu" se često samo dogovarala udaja, koju je valjalo da potvrde curini roditelji. Stoga je momak sa svojom družinom dolazio uvečer u djevojkinu kuću daje od roditelja "išće". Odatle bi je uz pristanak roditelja "umakao", ili bi se pak ugovorilo da sve ide "na lipo", a to je značilo da je cura pristala na udaju, ali da će u roditeljskoj kući ostati sve do vjenčanja (dok se u međuvremenu ne obave sve
uobičajene procedure: od "kolača", "prošuje", "prstenovanja", do triju "navišćenja" u crkvi.)."

     ......

U "kolu" bi se ašikovalo, dogovarala se noćna sijela. Djevojka koja je obećala momku da joj može "doći na silo" budna ga je te noći čekala. Kad bi se oglasio kucanjem na njezin prozor, ona bi prilazila prozoru i nastavili bi ašikovanje. Nakon više takvih "sila", kad bi se bolje upoznali i zbližili, puštala bi momka u kuću da tamo "side". Bilo je slučajeva da djevojka više momaka stavi na kušnju, pa svakom obeća "silo". A kad bi se okupili pod njezinim prozorom, morali su se "žakati", tj. tražiti od djevojke da se izjasni koji će od njih ostati na silu. Već bi se sutradan pročulo tko je sinoć kod te djevojke "dobio žaku" (bio odbijen), a koga je ona odabrala. Bilo je takvih djevojaka koje bi (da dođu na glas) namamile momka da ih "dođe pitat" (zaprositi ih) pa ga pred svjedocima odbiju ("dadnu mu džigaru"). To bi bilo popraćeno mijaukanjem, klepetom zvona i zajedljivim dobacivanjima prisutnih radoznalaca, naročito dječurlije. Ali za veliki se grijeh držalo kad netko momku kudi djevojku ("meće joj granu na put").     

autor: S.Manđeralo