Lokve i bunari

Ispis Autor Milan Mihaljević Ponedjeljak, 28 Siječanj 2008 13:19

img_2564Kao što svi dobro znamo, u Zagoričanima i njihovoj blizini nema rijeka niti jezera u kojima bi se moglo kupati i plivati.

 Jedine su vodene površine oko sela lokve i bunari. Lokve su služile za pojenje blaga i/ili za pranje rublja, a voda iz bunara bila je za piće ljudima. Dok još nije bilo čatrnje uz svaku kuću, žene su s bunara nosile vodu u fučijama na leđima koje su pričvrstile uprticama. Zanimljivo je da su sve lokve i bunari poredani u nizu, gotovo u ravnoj crti, ispod Grede: Klačine, Studenac, lokva i bunar iznad Mihaljevića kuća, Jabukovac, Kadanj i Bunari. Vjerojatno je razlog takvu njihovu razmještaju geološka struktura toga pojasa u kojoj postoji nepropusni glineni sloj na kojemu se voda može zadržati i ne otječe u zemlju.

klaine_1Najveći dio naših suseljana nije znao plivati, štoviše većina nikad nije ni vidjela nekoga kako pliva. Rijetki su oni koji su služili vojsku u mornarici, pa su tamo naučili plivati, ali ni njima se nije vjerovalo jer ih nitko nije vidio kako plivaju, a oni to nisu bili spremni pokazati u bunaru ili lokvi. Stoga nije čudno da je u ljudima postojao određeni strah od vode, osobito od bunara. Kao djeca, nismo se usuđivali doći ni blizu bunarima kako se ne bi "utušili". Taj strah nije bio bez razloga jer su bunari duboki, a tlo oko njih bilo je često mokro i sklisko. Kameni koji su na stranama bunara bili zabijeni u zemlju i služili kao stube kojima se spuštalo u bunar da bi se došlo do vode bili su obrasli mahovinom i također vrlo skliski, osobito po zimi kad bi se po njima još i zaledila voda.    

          Dodatan su strah od bunara kod nas izazivali i odrasli pričajući tko je sve i kako pao u bunar i utušio se. Moj stričević Mate (Kosanov) sjeća se kako su njegov brat Jure, zvan Juša, i Jure Jakišin čuvali goveda i kako se Jure Jakišin okliznuo i upao u bunar na Bunarima kad su se htjeli napiti vode i vikao: 

                                     "Spašavaj Juša, izađe mi duša!"

Sreća je da nije bio sam, pa ga je Juša, pruživši mu štap i ruku, mogao izvući iz bunara i tako mu spasiti život. To ipak ne znači da se, unatoč strahu, nismo znali zakupati u lokvama. Jednom smo se tako, nakon branja zelenkada između Kadnja i Okrićala, kupali (ili bolje rečeno valjali u blatu) u lokvi na Kadnju.
          Prisjećam se i jednoga kupanja u lokvi na Bunarima kad su iz Vinkovaca došli moji stričevići Hrvoja i Krešo i kad nam je Krešo svima pokazivao kako se pliva. Uglavnom su tu bili Hrvojini i Krešini vršnjaci koji su bili pet, šest godina (ili koju godinu više) stariji od mene i tada imali oko dvanaest godina: Mate Kosanov, Mate Garanov, Mate Jakin, Rade Merikančušin, Jozo Antunijin, Mate Jozanov, Jure Stipin, Dane Jozin i drugi Mihaljevići iz njihove generacije. Krešo je pred nama dvaput preplivao lokvu. Sjećam se da je, kad je izašao van, na sebi imao puno pijavica i da smo ga svi čistili.
          Kasnije, kad sam i ja odselio u Vinkovce i naučio plivati na rijeci Bosutu i preko ljeta dolazio u Zagoričane, moji su vršnjaci također navaljivali da im pokažem kako se pliva. Jednom sam tako na Gospojinu morao plivati u Sturbi (kod čaira) da bi Stipan Antunijin, Jandre Lukin, Jako Jandrukin, Frano Jakin te Ante Elesov i Željko Mareljušin iz Kule vidjeli kako se pliva. Voda je bila jako hladna tako da sam samo dvaput preplivao Sturbu i izletio van k'o da me svi đavli gone.
          Posebno mi je u sjećanju ostalo jedno kupanje u bunaru na Studencu. Velika skupina djece iz Mihaljevića smucala se po gajevima iznad sela. Ne sjećam se više što smo radili i tko je sve tamo bio. Bilo nas je jako puno, i muškadije i ženskadije. Sjećam se Marijana i Vine Pavina, Željka đulagina, Hrvoje i Jele Vinkove, Drage Markova (čečurin), Marka Nikolića, Mile Garanove, Drage Šuljegića i Ljube Pepanove. Kad smo bili iznad Rimčušine kuće, nekomu je palo na pamet da idemo na Studenac i da im ja pokažem kako se pliva. Nije naravno bilo zanimljivo da plivam u lokvi koja nije duboka i nitko je se posebno ne boji, već je izazov bio da se usudim ući u bunar i u njemu plivati. Mogao sam plivati samo u polovici bunara jer je druga polovica bila zarasla u šaš i lopoče, a i tu sam morao paziti da mi se noge ne zapetljaju u vriježe. Još i danas mogu vidjeti zadivljene poglede i nevjericu na licima onih koji su bili oko bunara i gledali me kao neviđeno čudo, gotovo kao nekakva izvanzemaljca koji se usudi ne samo ući, već i skočiti u bunar. 


Milan Stipanjićkin