zagoricani.com

Našavši se pred stravičnim licem smrti i prijeteće pustoši, svojim su životima zaštitili naše živote i domove, našu djecu i roditelje. Sigurno se nisu bojali smrti jer je za njih pošten, častan i slobodan život imao najveću vrijednost.

Započeli su sjetvu života, a dočekali su žetvu smrti. Jedino sjećanje njihove još nevine mladosti bilo je sjećanje na djetinjstvo. A to je u njima snažilo vjeru u mogućnost otpora, hranilo čvrstu nadu u pobjedu koja pokreće i održava bilo života.

Znali su da su najjači na rođenoj grudi u rođenoj kući, pa i kad bez krova ostane. Jer, nigdje nije tko je svugdje, zbori stari domoljub. Stoga su njihovi podvizi najbolji tumači našeg narodnoh bitka. Tumači naših težnji i stradanja, rađanja i umiranja na ovom istom rodnom tlu.

Pali su za sve ono što su voljeli i sanjali da će doći. Za doba poslije njihove smrti. Neće presahnuti suze njihovih majki, a tuga djevojačka i supružnička ispunit će čašice ljiljana.
Zauvijek su, kao slutnja i za sve nas opomena, ostali tamo gdje "rodilja majka čini naklon sretnom oticanju smrti".