zagoricani.com

Što je misa? Što je ona za mene predstavlja? Zašto uopće idem na misu? Zašto??? To su temeljna pitanja oko kojeg će se bazirati moje pisanje. Vlastite odgovore o značenju mise u mojem životu neću iznositi jer to nije cilj ovog mog osvrta na naš pristup svetoj misi.
Ako  zaista vjerujemo  da se pod svetom misom događa pretvorba prilika kruha i vina u prilike tijela i krvi Kristove tada bi trebali prema tom vjerovanju uskladiti i naše ponašanje. O čemu to ja pričam? Prije godinu dana i meni samoj se činilo da je naš pristup misi sasvim pristojan i dostojan. Međutim, nakon što sam slušala predavanja jednog od ponajboljih hrvatskih liturgičara, prof. Ante Crnčevića, rekla sam samoj sebi: Pa mi ništa ne radimo kako treba. Upravo jer nam nedostaje odgoja o tome kako pristupati svetoj misi i na njoj se ponašati (a nikad nam nitko nije o tome pričao, bar meni u ovo malo mojih godina), pokušat ću na temelju tih predavanja bar donekle (p)objasniti kako se odnositi prema euharistiji na način na koji ona to i zaslužuje.
Sveta misa sastoji se od 4 dijela: uvodnog obreda, službe riječi, euharistijske služba i završnog dijela. U uvodni obred spada ulazna pjesma, stavljanje znaka križa, pokajnički čin nakon kojeg slijedi Gospodine, smiluj se te Slava. Uvodni dio završava zbornom molitvom.

Kad sam čula profesora gdje govori: ''Misa ne počinje ulaznom pjesmom niti riječima: U ime Oca, Sina i Duha Svetoga'', bila sam iznenađena. Kad je onda početak?  ''Misa ne počinje u 10, 11, 12 sati nego kad se počnu okupljati vjernici čije zajedništvo, između ostalog, čini i razgovor u crkvenom dvorištu makar i o svakodnevnim stvarima'' nastavio je.  Meni su uvijek naši muškarci koji ulaze u crkvu skoro u zadnji tren išli na živce, a sada čujem da je to pozitivno, štoviše i poželjno jer se tako ostvaruje zajedništvo koje je bitan element pravog bogoslužja. Nadam se da nećete sad ovo doslovno shvatiti pa svi u zadnji tren ulaziti u crkvu. Ovo je samo jedan od načina na koji se ostvaruje zajedništvo.

Međutim, možemo se mi skupljati se u crkvi ili ispred nje koliko hoćemo, ali bez svećenika i njegovog dolaska k oltaru ispred kojeg čini naklon, misa ne počinje.  Došavši pred oltar svećenik ga ljubi. Zašto? Mi nikad, bar tako mislim, ne ljubimo stolove u našim kućama. Poljubac se daje samo živim, prisutnim osobama.  Svećenikov poljubac oltara je izraz vjere u Krista prisutnog među nama. Najprije se Kristu iskazuje počast i pozdravlja ga se, pa tek onda narod. Tako nakon što učinimo znak križa, svećenik pozdravlja narod najčešće ovim riječima: Gospodin s vama. Uvijek sam se pitala zašto ne kaže: Gospodin s nama! Zar Gospodin nije i s njim? O čemu se tu radi? Svećenik je posrednik između Boga i ljudi te u njemu na misi gledamo Božjeg službenika, ma kakav nam se on izvan mise činio i sve riječi koje nam on govori na takav način shvaćamo kao izravan govor koji nam upućuje sam Krist.

Nakon što smo pozdravljeni od samog Krista, slijedi pokajnički čin – zajedničko kajanje svih nas uključujući i svećenika koji ovdje ne govori: Priznajte svoje grijehe, nego Priznajmo svoje grijehe da mognemo proslaviti sveta otajstva. Ovdje bi sada trebala uslijediti bar kratka tišina da se zaista pokajemo za svoje grijehe jer nam ovo pokajanje omogućuje pristup svetoj pričesti (naravno ako se ne radi o smrtnim grijesima). Međutim, brojni svećenici  ne ostavljaju prostora šutnji nego odmah nastave s riječima Ispovijedam se Bogu svemogućemu… Kad izmolimo ovaj obrazac svećenik kaže: Smilovao nam se svemogući Bog, otpustio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni.  Nisu ovo nevažne riječi. Njima nam se otpuštaju lakši grijesi te nije potrebno čekati sljedeću ispovijed da bismo se pričestili. (Kad sam bila zadnji put u Zagoričanima na misi iznenadila sam se kako se malo ljudi pričestilo, a sigurna sam da nisu tako teško zgriješili da ne mogu pristupiti pričesti. Na misu dolazimo prvenstveno da bismo bili dionici stola Kristova, a mi nepotrebno ostajemo gladni i  žedni pored tolikog izvora milosti.)

Nakon pokajničkog čina možemo se s nadom u oproštenje grijeha obraćati Kristu riječima Gospodine, smiluj se. Ono što sam ja primijetila kod ovog dijela mise jest: kada molimo ili pjevamo Gospodine, smiluj se tada se neki udaraju u prsa prilikom izgovaranja riječi ''smiluj se'' što je pogrešno. Zašto? Možda bi bilo bolje da se ovaj izraz nije ni prevodio s latinskog kao što se nisu preveli izrazi aleluja i hosana.  Na latinskom jeziku ''Gospodine, smiluj se'' kaže se: ''Kirie eleison''. Tim riječima rimski su građani nazivali svoje vojskovođe kad bi se vraćali kući s neke bitke u kojoj su izvojevali pobjedu, a kasnije su taj izraz od njih preuzeli kršćani da bi na isti način veličali svojeg Gospodina. Dakle, kada molimo Gospodine, smiluj se tada iskazujemo hvalu Gospodinu, to nije novi pokajnički čin, to nije onaj isti smiluj se koji molimo kod Jaganjče Božji. (Naime na latinskom ''Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se'' glasi ''Agnus Dei, qui tolis pecata mundi, miserere nobis''. Na latinskom očigledna je razlika između ''kirie eleison'' i ''miserere nobis'', a kod nas su prevedeni istim izrazom zbog čega dolazi do nerazumijevanja.)

Zatim slijedi himan Slava (samo u liturgiji susrećemo himne, a analogno himnu jest himna. Postoje himne naroda, država, pokreta i raznih organizacija, a himan je hvalospjev upućen samo  Bogu). Ovaj himan se ne bi trebao mijenjati nekom drugom pjesmom, ali se do toga baš i ne drži u praksi (ja sam tako uvijek pjevala onu pjesmu Slava, slava Bogu na visini). Naime, dijelovi mise: Gospodine, smiluj se, Slava, Svet i Jaganjče Božji ne bi se smjeli zamjenjivati, ali i sami znamo da se u Božićnom i Uskrsnom vremenu uvijek pjevaju druge pjesme čemu se liturgičari strogo protive. Himan Slava se ne pjeva u vrijeme Korizme (pokorničko vrijeme) i u vrijeme Došašća (vrijeme radosnog iščekivanja). Tako cijelo došašće ne pjevamo Slavu sve do polnoćke, a onda umjesto toga himna pjevamo npr. Svim na zemlji. Pa i nije to baš logično, ali tako smo naučili i sad je teško to mijenjati.

Nakon Slave slijedi zborna molitva. Na svećenikov poziv ''Pomolimo se'' svi bi se trebali kratko pomoliti u šutnji. Ali što se događa? Svećenici, ne svi ali većina, odmah nastave s molitvom što je pogrešno jer je ovo jedinstveni trenutak u kojem bi se trebalo omogućiti svakom pojedincu da pred Boga iznese svoju molitvu, vapaj, zaziv. Tek nakon što se u tišini pomolimo, svećenik u ime zajednice moli zbornu molitvu (one su različite svake nedjelje, a evo kako glasi jedna od njih: Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikada ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu našem Isusu Kristu koji s tobom živi i kraljuje u vijeke vjekova.) Međutim, često se prostor za osobnu molitvu ostavlja vjernicima nakon molitve vjernika što nije liturgijski ispravno jer je molitva vjernika sveopća molitva Crkve, molitva za potrebe cjelokupne Crkve, a ne privatna molitva.

Zbornom molitvom završava uvodni obred nakon kojeg počinje služba Riječi o kojoj ću pisati drugom prilikom. U nadi da će vam malo jasniji biti ovaj uvodni dio svete mise, bar na izvanjski način ako ništa drugo, pozdravljam vas franjevačkim pozdravom: mir i dobro.