Umoran od
napornoga posla na njivi, seljak odloži motiku te se uputi u hladovinu hrasta
što je rastao u dnu njive, malo odmoriti. Ležeći tako s rukama pod glavom,
gledao je ogromnu krošnju i divio se dugim i čvrstim granama koje su na sebi
imale bezbroj zelenih listova. Zamijetio je kako se među silnim lišćem nalaze i
maleni plodovi s kapicama. Bili su to žirovi.
Gledajući tako sve
zajedno, pomisli:
«Bože moj, pa baš
mi nekako nisi logično stvorio ovaj svijet. Evo gledam ovaj hrast i mislim kako
bi bilo nekako daleko skladnije kada bi na njemu bio krupniji plod a ne ovako
mali – žirovi. Tolika snaga stabla i njegovih grana sigurno mogu podnijeti veće
plodove. Recimo, eno tamo na njivi gledam lozu na kojoj raste lubenica. Tako
malena i krhka loza a tako veliki plod. Baš nekako nelogično. Po meni bi bolje
bilo kada bi lubenica rasla na hrastu a onaj mali žir na lozi. Nekako bi bilo
skladnije.»
Dok je tako ležeći
upotpunjavao svoja razmišljanja o skladnosti što ju je Bog na zemlji stvorio,
padne žir sa grane ravno na njegov nos. Udarac žira u nos ga je toliko bolio da
su mu suze same od sebe tekle od boli.
Sjeti se odmah
svojih razmišljanja o skladu koji je maloprije doveo u pitanje pa veli:
«Ipak si ti, dragi
moj Bože, savršeno stvorio ovaj svijet. Što bi se dogodilo da je kojim slučajem
na ovome hrastu rasla lubenica?»
(Ovu prispodobu sam pročitao u kalendaru «Dobri pastir» ne znam za koju godinu je bio)
< « | » > |
---|