Obrana Livna - Napad na Korićinu
Autor Administrator
Petak, 16 Studeni 2012 00:00
Priča jednog branitelja - počeci obrane Livna
E sad sam se malo zaniteresirao, pa sam obavio dugi razgovor s jednim sa ove slike radi kronologije i detalja, da ne bude zabune. Slika je iz SD (Slobodne Dalmacije) od 28.travnja 1992. i potpisana je sa tekstom ''Prvi tim obrane Čelebića'', o kojoj sam pričao .Cijela reportaža nosi naslov ''Smrt u Čelebiću'' jer je prikazan leš vojnika iz Beograda koji je poginuo u Čelibiću a imao je 20 godina, a zvao se Dejan Stanimirović. Dokumete tog vojnika Dežulović je poslao njegovim roditeljima.
Ljudi /ovi iz Zadra , ne pripadnici TO Livno/ s ove slike su imali problema jer su se dali uslikati. Zašto ?
Krenuli su i došli pomoći Kupresu. Dana 10. travnja u hotelu u Tomislavgradu dobijaju informaciju da je Kupres gotov i da idu u Livno. Sutradan ih zapovjedništvo obrane Livna šalje na pravac prema Čelebiću. Smještaju se u školu u Ljubunčiću. Brojnost bojne Tomislav je dvije satnije (do 150 ljudi).
Odlaze poslije u Kovačić odakle su odlazili u Čelebić. Stacionirani su u kućama nasuprot groblju u Kovačiću odakle su smjene išle u Čelebić.
Dan 19. travnja. 1992., bojna dobija zadaću minirati put na prijevoju Strmica, jer se očekivao napad iz tog pravca.
Na zadaću kreće kombi i kamion Zastava sa 16 ili 17 ljudi (pobrojaće ih pa ću reći koji je broj točan). Dolaze 10-15 min. prije nego će Beli orlovi zauzeti uzvisinu. Tamo zatiču 8 ljudi TO Livno koja se morala povući iz prednjeg rova zbog tenkovske vatre. Do tog dana nije bilo borbenih djelovanja na tom pravcu. Ljudi se raspoređuju, uzimaju 3 minobacača 60 mm koji su imali u kamionu, Ose i RPGove i bez zalijeganja idu prema rovu u kojem je ostao jedan pripadnik TO Livna, musliman po nadimku Šiljo sa puškom M 48 i bacačem M 57. (napomena drugog sugovornika: Želim samo ispraviti navod da osoba nadimka Šiljo nije musliman, već hrvat iz sela Suhača-Zastinje)
Dok su oni nezalegnuti prilazili rovu Srbi su pucali odozdo, a s boka im je prišlo 8 Belih orlova koji im odmah ranjavaju zapovjednika C.
(Slika: Mali Cincar, 04.svibnja 1992. pripadnici TG 2.gbr. nose poginulog suborca Zlatka Planinca Patka)
Momak M. brzo reagira i skida trojicu Belih orlova, dok se 5 ostalih povlači u pravcu šumskog puta.
Danas mi sudionik okršaja sa gornje slike kaže da je bio bager i 6 tenkova M-84 i oko 200 Belih orlova. Kako je put bio uzak, a oni do tada nisu nailazili na bilo kakva otpor išli su iza tenkova i previše prišli blizu. Sudionik kaže da su do tada poklali neka muslimanska sela.
Uglavnom tu su tenkovskim topovima podbacivali ili tukli previsoko , dok su naši tukli onim minobacačima i PO sredstvima i po tenkovima i po grupicama Belih orlova. Borba je trajala oko 2 sata, Srbi su ostavili tenk M-84 koji je pogođen, puno automatskog oružja, bilo je odjeće krvave i probužane i po stablima, ali sudionik mi danas kaže: Niti jednog tijela nije bilo, iako su padali.
Ratko Mladić je tu večer priznao veliki poraz u pohodu na Livno i gubitak 40-ak ljudi.
Šilji su poslije dali AP Ciganku, tu su ostali još 2 noći, pao je snijeg i u to je dolazio Uskrs.
Spustili su se u Livno i kaže sudionik sa slike iz donjeg reda da su 10 dana u Livnu imali sve mukte od ića, pića i odjeće.
Kad je osvanula reportaza u SD njihovi su najmiliji saznali nakon 18 dana di su oni zapravo. Tamo su ostali točno 50 dana.
To je njegova priča od prije uru vrimena.
Zanimljivo je da je ova ista ekipa s prve slike, na ovaj prostor opet došla 1995.god. u lipnju, probiti zadnju crtu na Šatoru, uzvisinu Nos - liniju utvrđenja i bunkera, koju gen. Gotovina spominje u svojoj knjizi, a bili su prepreka za ulazaka u Grahovo.
To je bio onaj dan kad su se Srbi Unproforu u Sarajevu žalili da su ih napali NATO padobranci.
Ovaj put ovi momci su bili u sastavu 2/9 g.br. (ex.84.gardijska bojna Termiti) koja je u kompletnom sastavu povučena s Velebita, te odradila uzvisinu Nos za 45.minuta u žestokom, ali brzom okršaju (obuhvatom s leđa). Imali su 1 poginulog /Nikpalja/ i 8 ranjenih minobacačkom vatrom u šumi, koju su Srbi ipak zasuli jer im je bilo sumljivo, a koji pisnuli nisu kod ranjavanja. Inače su bili pripremili 30 mrtvačih vreća jer je HV dva puta do tada jurišao bez uspjeha, a niti MI 24 nisu pomogli. Predvodio ih je Ivica Arbanas (prvi zapovjednik svih hrvatskih snaga u Vukovaru, do dolaska Jastreba), zapovjednik bojne.
Momak u donjem redu, Ćiro je vodio taj juriš, jer je prvi došao u kontakt sa svojom satnijom - zapravo ušao pred njih u tom gustišu i kako kaže imali su ludu sreću da Srbi nisu od iznenađenja aktivirali ''televizije'' inače bi onih 30 vreća bilo malo.
Nakon ove akcije sjeli su u autobuse i kamione i isti se dan vratili zauzeti položaje na Velebitu, odakle su krenuli u Oluju sa Specijalnom policijom.
Ovu je akciju osobno pratio pok. ministar Šušak i javno ih pohvalio pred svim hrvatskim snagama.
B.I.
said:
 |
... Vjenco, ovo ti nije Korićina, nego Strmica... Ajde od nekog iskopaj i priču sa Korićine 13.4.1992. Tamo je isto bilo gadno, ali je i tamo je scenarij bio približno isti: Četnici gruvali dan prije i i taj cijeli dan do negdje iza podne, onda se zaletili sa pješadijom na naše rovove, naši lokalni momci su se dobro priplašili (i ja bi, naravno), nešto ih je ostalo u rovovima, neki pobjegli, a četnike je razvalio "Argentinac" i njegova "1. hrvatska udarna bojna - Vukovi", najjača ekipa kasnije formirane 4. gardijske brigade iz Splita, kasnije 1. bojna 4. gbr. (oni su prvi uopće smjeli nositi crvene beretke koje su kasnije postale zaštitini znak 4.gbr). Uglavnom, "Argentinac" pustio četnike da pretrče/prehodaju nekih 600-800 metara i umore, a u međuvremenu jedna njegova ekipa paralelno već prije toga potajno otišla prema četničkim rovovima i došla četnicima sa boka, tako da su se ovi čedeki koji su došli pred naše rovove uletili skoro između dvije vatre, s naših rovova i sa boka. Sve to je začinio sa dva 80mm minobacača pokojni Ante Šaškor iz vukova, koji ih je uz navođenje lagano zasipao granatama, tako da su se vrlo brzo počeli povlačiti. Kad su skužili da im pješake uz navođenje Šaškor prilično razvaljuje, četnici su počeli zasipati granatama mjesto gdje su bila ta dva Šaškorova minobacača barem još sat vremena od trenutka kad su se počeli povlačiti, a mi smo sutradan izbrojali preko 80 rupa od tih granata u krugu 50-100 metara oko naših minobacača. Na žalost Šaškor je bio previše hrabar, pa nije prestajao sa paljbom i jedna od tih granata je pogodila neposredeno do minobacača na kojem je on baš htio ispaliti granatu, te je poginuo na licu mjesta. On i još jedan momak (Režić) iz njihove ekipe su od naših poginuli taj dan, a četnici su kasnije po noći u još ujutro skupljali svoje poginule. (EDIT: kako sam se prisjetio iz Bestovog komentara nije Šaškor poginuo ovdje nego samo Režić). Vukovi su uništili i barem jedan tenk koji davao pdršku svojoj pješadiji, a u kontranapad nisu išli, jer sa nama domobranima njih 20ak samih nisu mogli bez plana baš nešto zauzeti, a i Argentinac je bio dovoljno lukav da ne srlja bez veze kad je već dobio bitku. Kažu da su četnici koji su napali bili sa banije u hrvatskoj gdje su ratovali 1991 i došli na Korićinu kao uvježbani borci. Inače ta ekipa "vukova", kasnije 1. bojna četvrte gbr., je kasnije bila na Maslenici i na južnom bojištu i dosta ih je poginulo, a jedan dio njih je kasnije prešao u "ZDRUG", kad je osnovan kao elitna postrojba Hv-a. Ja znam i neke detalje oko same akcije koje su mi prenijeli naši dečki koji su ostali u rovovima i sa divljenjem kasnije opisivali neke detalje koje su radili ovi momci iz 4. za vrijeme bitke. Moja ekipa tadašnjih studenata iz Zagreba, je cijelo vrijeme bila u pričuvi na drugoj linija rovova nekih kilometar iza prve linije gdje su nas također zasipali granatama, ali na sreću nismo imali direktan kontakt sa četnicima za vrijeme bitke. Na večer, u sumrak kad se stabilizirala linija, dobili smo zadatak da zamijenimo momke na prvoj crti da dođu sebi i da pomognemo "vukovima" i osiguramo eventualni pokušaj neke plan "b" akcije, jer je na drugoj strani bilo dosta četnika koji su čekali proboj prve linije i nisu bili angažirani u prvom napadu, a kasnije se ispostavilo da su to lokani rezervisti koji ne bi napravili bogznašta. |
Venancije Mihaljević
said:
 |
Objašnjenje "Strmica....to je sumski put iz Glamoča prema Cincaru (nije ona Strmica između Knina i Grahova) Ono što sam pronašao oko samog "Argentinca" (Rodolfo Barrio Saavedra) objavit ću u drugim tekstovima, kao i o pokojnom "Ircu" (Thomasa Crowleya). Naravno, uz zamolbu i ostalima ako imaju što da mi dostave ili isprave ako misle da nešto nije točno. |
željko Mihaljević
said:
 |
... mali ispravak,napad na strmicu kao na korićinu,bio je 13.travnja,to su dva pravca istog napada i prvi veliki vojni poraz četnika općenito u bosni.p ovjesne istine radi,na strmici se tog 13.travnjaˇzatekaoˇdio skupine SJP ALFA,moji ratni drugovi,uz Zadrane i par Šiljinih momaka.jedan iz te moje ekipe i dan-danas nosi čudan nadimak iz tog događaja,eto tek se zna |
željko Mihaljević
said:
|
... B.I.mogu se složit s većinom toga što si napisao,samo Šaškor nije poginuo na korićini nego mnogo kasnije,u operciji Maestral 95 |
Venancije Mihaljević
said:
|
Ante Šaškor-Brada (1953-1995) Stožerni brigadir Ante Šaškor-Brada rođen je 1953. godine u selu Čišla, u drevnoj poljičkoj kneževini, gdje je i živio sa suprugom i troje djece. Na početku srpske agresije pok. Šaškor dragovoljno pristupa pričuvnom sastavu IX. Policijske postaje u Omišu, a osnutkom ZNG-a 1991. godine odlazi u 4. gardijsku brigadu gdje obnaša dužnost dozapovjednika , a potom i zapovjednika bojne. Formiranjem specijalnih postrojbi Glavnog stožera kojima zapovijeda general Ante Roso i gdje su bili mnogi drugi iskusni ratnici i legionari, pok. Šaškor postaje zapovjednikom bojne «Alfa» gdje ostaje do prosinca 1992. kada prelazi u specijalnu postrojbu GSHV bojnu «Zrinski» kojom tada zapovijeda pukovnik Miljenko Filipović s kojim pok. Šaškor dijeli ratni put do svoje pogiblje. Odlukom pok. predsjednika Tuđmana od 25. veljače 1994. godine ustrojen je «Prvi hrvatski gardijski Zbor» u čijem sastavu djeluje borbena postrojba «Prvi hrvatski gardijski Zdrug» a u čiji sastav ulazi i bojna «Zrinski». Brigadir Šaškor postaje Načelnik Stožera, dozapovjednik Zdruga, jedne od najelitnijih borbenih postroji hrvatskih snaga koja je u svim osloboditeljskim akcijama imala u pravilu i najteže zadaće. Pokojnog Šaškora pamte u Livnu, Čelebiću, Kupresu, Maslenici, Novigradu gdje je sa svojom bojnom «Zrinski» spasio Novigrad od ponovnog pada u neprijateljske ruke, Ravnim Kotarima, Prozoru, Jablanici, Mostaru, Okučanima, Obrovcu, Šipovu i Kninu (akcija o kojoj se malo zna u javnosti; 1.HGZ izveo je padobranski desant duboko u neprijateljsko zaleđe, razbivši postrojbe «Martićevaca» te je bio prethodnica gardijskim brigadama). Pamte ga njegovi suborci kao plemenita čovjeka, prijatelja, pravog vojnika i zapovjednika za kojeg je samo vrijedilo geslo «za mnom», a pamte ga i neprijatelji po tome što ni jednu bitku izgubio nije. I na samom kraju rata u završnim operacijama hrvatskih snaga «Maestral 95» 12. rujna 1995. godine brigadir Šaškor daje svoj život na oltar Domovine, na planini Vitorog oslobađajući prometnicu koja povezuje Jajce i Šipovo. |
Božo Ivković
said:
|
... Best, u pravu si, ja sam pomiješao... Ante Šaškor je bio taj dan glavni na minobacačima, ali nije poginuo on nego samo ovaj Ante (Antonio) Režić. On je taj dan poginuo od minobacačke granate, onako kako sam ja pogrešno napisao da je Šaškor. Njih dvojica su bili na ta naša dva minobacača, a Režić je poginuo praktički kad je sve skoro bilo gotovo. |
Božo Ivković
said:
|
... Vjenco mi smo taj sektor (mislim 4.) zvali Strmica, jer su ga Kablićani i Prilučani tako zvali. Čak su naši Zagoričanici te 92. odradili nekoliko smjena na Strmici. Inače sektori su redom bili 1. Rujani 2. Čelebić 3. Korićina 4. Strmica 5. Cincar 6. Borova glava |
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com