zagoricani.com

Muškarci i žene iz susjedstva okupili se jedne večeri na sijelu. Dok su sjedili u toploj i zadimljenoj sobici, muškarci su razgovarali o svakodnevnim poslovima. Neki pušeći lule, neki pušeći škiju, uz čašice ljute loze ispijali su vrelu kavu iz findžana. Žene su, zabavljene pletenjem priglavaka i terluka, predenjem vune, vezenjem šlafica međusobno razgovarale i uglavnom glasnije bile od muških.

U jednom trenutku, Luci iz ruke ispadne vreteno. Sagne se Luca kako bi ga dohvatila sa podova i taman kad ga je uzela u ruku prdne toliko glasno da su svi u sobi mogli čuti. Svi su se, bez riječi, samo pogledali i nastavili razgovore  kao da se ništa nije dogodilo. U sebi su pucali od smijeha ali su se suzdržavali da to ne pokažu. 

Jadnoj Luci je bilo neugodno. Šutila je i tješila se mišlju kako ostali nisu ništa čuli. Mislila je pa ako su i čuli, možda ne znaju da je to bila baš ona. Što je drugo mogla? 


Krenu kući sa sijela. Dok su se polako kroz mrak Nikola i Luca primicali kući, veli ona njemu: „Znaš šta Nikola. Mog'o bi ti sutra na silu reć svima da si ti pr'no“.

„Neće, bona, niko virovat“ odgovori Nikola.

„Samo ti rekni“ uporno će Luca.

„Dobro. Ka' ti kažeš“ odgovori Nikola i zađe u mrak iza kuće, mokrit.

Sutra navečer okupljeni na sijelu, sada u drugoj kući, ispijali su kavu. Luca je bila nestrpljiva i svako malo šaretom očima nagovarala Nikolu da kaže ono što su se sinoć dogovorili. 

Ispije Nikola malo rakije pa veli: „E ljudi. Ono sinoć šta je moja Luca pr'nila – to sam bijo ja“. Zadovoljno srkne malo kave i povuče dim.

Svi su ga čudno gledali.

Luca je bila sretna i ponosna na svoga Nikolu što ju je opravdao pred svima.