zagoricani.com

Dan je bio lijep. Pravi ljetni. Iako je bilo prijepodne, sunce je već grijalo svom snagom. Na koncu, ljeto je pa je to bilo normalno. Krave su pasle mladu travu oko Ninina doca što se nalazio ispod Dubaca i lagano napredovale prema plandišću na Privijama. 

Sjedio sam na zavoju ceste na Dupcima i promatrao okoliš. Imao sam dvogled što ga je Ivo Krstanušin kupio jer je on imao lovačku pušku pa je bilo logično da ima i dvogled. Gledati dvogledom tu prirodu i taj okoliš, posebice s okolnih brda i proplanaka bio je poseban doživljaj. Tako sam i ja jednostavno uživao gledajući udaljene vrhove Tušnice, Kamešnice, Oštrulja, Cincera i ostalih planina i brda. Gledao Borje, primicao Bobovnike i Armene. Divio se strmim padinama i gustoći šuma što su ih prekrivale. Najviše me oduševila gustoća šume kojom je obrasla Jelovača. Do tada nisam znao kako iz te perspektive izgledaju mnogi predjeli oko sela i samo selo. 

Zabavljen tako gledanjem kroz dvogled nisam ni primijetio kako su krave već zašle u grmlje što je raslo ispod Dolića košara. Znao sam kako će uskoro jedna po jedna izlaziti i prilaziti plandišću. Tako je i bilo. Dok sam ja cestom s noge na nogu polako prilazio zavoju na Priviji, krave su se okupljale na proplanku našeg plandišća. Neke su već polijegale i mirno preživale, druge su preživale stojeći i braneći se repovima od brojnih muha što su letjele oko njih. Svako malo bi pokrenule uši tjerajući s njih dosadne insekte. Povremeno bi zavrtjele glavom i opet mirno, zatvorenih očiju,  nastavile preživati.

Odložio sam uprtnjaču, žutu bauštelsku ceradu u stvari kišnu kabanicu što ju je tata iz Njemačke donio za čobana i uprtnjaču torbu s hranom u hladovinu trna. Taj trn je bio mjesto gdje su sjedili čobani za vrijeme dok su krave plandovale. Otišao sam polako uz stranu prema Sušinim Koritima kako bih s visine mogao vidjeti cijelo plandišće i krave na njemu i kako bi ih mogao prebrojati. Nakon nekoliko brojanja, utvrdio sam kako nedostaje jedna krava. Pomislio sam odmah kako bi to mogla biti krava moje strine Perkuše. Gledajući po plandišću, stvarno nisam vidio strininu kravu i sjetio se kako mi je toga jutra strina rekla: „ćerti malo bolje. Milova bi se mogla oteliti.“

Nisam dugo stajao. Odmah sam krenuo stranom prema Dupcima ne bih li negdje u grmlju  ugledao Milovu. Ugledao sam je tek kada sam došao do mjesta gdje su u katranu nekada stradale ovce. Stajala je u hladovini grma nedaleko od Ninina doca. Brzo sam zaključio kako joj je došlo vrijeme teljenja. Odmah sam, s dvogledom u ruci, krenuo prema Parapetama kako bih vidio selo i možda nekoga oko sela kome bih mogao javiti da se Milova teli. Gledajući kroz dvogled dobro sam vidio strinu Šakušu kako preko Pošalića doca s vrećom trave ide sa Riškovine. Vidio sam seosku djecu kako hodaju po Brigu i kao da nešto traže. U jednom trenutku sam ugledao nekoga od strininih. Mislim kako je to bio Danko. Zvao sam na sav glas i promatrao na dvogled reakcije. Zanimalo me je da li se glas uopće čuje? Nakon nekoliko pokušaja, primijetio sam kako me je čuo pa sam mu nekoliko puta silno se derući, kratkim riječima uspio objasniti: „Milova se teli.“

Ne sjećam se dobro tko je došao po Milovu i potjerao je kući, ali znam da se toga dana doista i otelila. 

Pošto sam sutradan morao opet čuvati krave, strina mi je, jer je to bio običaj kada se oteli krava pred onim čobanom koji je čuvao krave, kupila deit i kutiju keksa. Zbog tog strininog čina bio sam presretan. 

Molio sam Boga dok ih ja čuvam, zbog dobrog običaja, da se još koja oteli. Na moju žalost, nije ni jedna.