Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Izgubljeni u magli

Izgubljeni u magli

IspisE-mail Autor Milan Krišto Nedjelja, 17 Veljača 2008 08:57

magla0Kad je netko pričao da se izgubio u magli, ja to nisam mogao vjerovati. Pa zar je moguće izgubiti se pogotovo u poznatom kraju? Moguće je vjerujte. Ja sam to doživio.

Bilo je ovako:

Jure se bavio ovčarstvom. Držao je ovce u košarama na Borovoj glavi u Malome borju. To je bilo negdje sredinom sedamdesetih godina. Na to se odlučio na čuđenje svih u selu jer Jure je dugo godina radio u Njemačkoj. Sredinom šezdesetih odselio je s obitelji iz sela (do tada živio je u kući što sada u njoj živi Mate Tošin) u Banjaluku jedno vrijeme a onda, tih sedamdesetih, kupio zemljište u Bugojnu i tamo sagradio kuću. Kasnije je, kada je odustao od ovčarstva, prodao kuću u Bugojnu i kupio kuću Ive Šolića kod Jokanove kuće gdje i danas živi njegova obitelj. On je podlegao teškoj bolesti početkom devedesetih godina.

Kupio je veliko stado ovaca, osposobio košare u borju i stambenu zgradu koja je nekada bila sirana u kojoj je stanovao. Tu je počeo i proizvodnju sira. Sjećam se pečata na kojem je pisalo LIVANJSKI SIR i na kojem je bila ugravirana ovca kao znak da se radi o originalnom livanjskom ovčjem siru. čovjek entuzijast koji je imao i viziju, želio je ostvariti san mnogih koji su puno godina prije pokušali to isto ali nisu do kraja uspjeli jer je vrijeme u kojem se sve trebalo ostvariti bilo teško i nepredvidivo. Nije na žalost ni njegova želja o stvaranju robne marke, u koju je uložio cijeloga sebe i žrtvujući  sebe i svoju obitelj ostvarena niti je kao ideja pala na plodno tlo niti ga je itko od onih koji su ga trebali poduprijeti podupirao, tako da je sve nakon nekoliko godina izuzetne žrtve i truda palo u vodu. Odustao je od svega, nakon što su mu jedne zime vjernoga psa Zelova dok je čuvao torove i štale, napali gladni vukovi i zaklali ga. Ovce je u proljeće nekako uspio prodati, napustio sve i zaposlio se na državnom poslu u Livnu.

Toga popodneva, dok smo gonili krave na vodu na Vrbovnik, vidjeli smo Jurin Wartburg karavan kako odlazi iz sela. Ništa novo jer Jure je znao često spustiti se sa Borove glave u selo kako bi malo popričao s ljudima, popio koju rakiju, kavu. Bilo mu je drago svratiti do stričeva jer je njegova obitelj bila u Bugojnu pa su mu oni u selu bili jedini oslonac. Na koncu i vrijeme mu je brže prolazilo navraćanjem u selo prije dugih zimskih noći. Svi smo se čudili Juri kako uspijeva sa Borove glave autom doći u selo. Snijeg je svuda, smetovi u svakoj jaruzi i usjeku a on autom bane u selo samo tako. Sjećam se kad su ga jedne prilike pitali kako je sišao iz Borja, rekao je da je išao preko Kruškoga polja starom cestom, pa na Ovčiji klanac, starim putem iznad Parapeta kojim se krave gone na Krug, pa iznad Gradine prema lokvi i niz Salemljovaču u selo. Nije mogao onom cestom kojom se inače vozilo jer su smetovi bili veliki. Nitko mu nije vjerovao, iako se on svime kleo da je tim putem došao.  A zaista je tim  putem došao u selo to smo se vrlo brzo uvjerili. Vjerojatno je i jedini koji je tim putem vozio auto u povijesti tog puta.

magla1Navečer, kad smo večerali, veli meni moj ćaća da ujutro ja i Fabo trebamo ići na Borovu glavu. Veli on:
«Jure je danas popodne otiš´o u Bugojno kod svoji´ pa treba pustiti ovce na snig da se ražeđaju, položit im sina na snig za ručak, a onda nakon nekoliko sati prije mraka i´ opet pustiti na snig da se ražeđaju, položiti im sino u jasle u štali i onda i´ zatvoriti u štalu pa kući.»

Nisam ni priupitao ćaću zar to nije mogao netko drugi, zašto baš nas dvojica? A da sam i priupitao ništa to ne bi promijenilo, jer sutra je nedjelja. Nikuda nas dvojica nismo morali osim eventualno u crkvu na misu. Tako su odlučili i tu se nema što protiviti.

Osvanulo je jutro. Hladno je i tmurno bilo. Oblaci su se valjali preko Gornje strane prema Osoju, Jelovači i Oštrulju. Svuda je bio snijeg. Bura što je lagano puhala stvarala je osjećaj još veće hladnoće nego što je inače bila. Nas dvojica smo nakon što smo popili toplu bijelu kavu polako krenuli prema Krugu. Dobro obučeni, nismo osjećali hladnoću. Mame su nam spremile torbe sa kruhom, slaninom i kobasicom da imamo što jesti dok smo gore. Sada kada se sjetim, nije mi jedino jasno zašto naši kerovi Grivo i Šarov nisu išli s nama  toga jutra? Da li smo ih još uvijek tada imali ne sjećam se? Znam samo da smo nas dvojica bili sami.
Polako smo se penjali uz Salemljovaču, Klačine, ispod Gradine, uz Ovčiji klanac pa preko Kapetanova doca u Kruško polje. Išli smo tim već spomenutim starim putem prateći telegrafske bandere. Tako smo znali da ćemo bez problema doći do borja. Ulazeći u Kruško polje, ušli smo u maglu. U stvari to nije bila magla nego oblaci što su se nisko spustili. Toliko su bili gusti da se od bandere do sljedeće bandere nije vidjelo. Bjelina snijega svuda oko nas i magla kroz koju smo se probijali stavrali su osjećaj kao da se nikuda ne krećemo. Kao da smo bili u nekoj beskrajnoj bijeloj zoni punoj tišine. Samo je škripio snijeg što su ga gazile naše noge.  Sve teže smo dolazili do sljedeće bandere. Počela nas je pomalo hvatati panika.

kosarePrešli smo Male livade to smo znali jer smo se polako počeli penjati uz Pobrin brig. Magla je uvijek bila jednako gusta, čak je na momente bila i gušća nego smo navikli. Polako se penjući uz brdo nekako smo došli na cestu iznad Zuberovih košara. Krenuli smo cestom prema borju. Razgovarajući i pitajući se kako dalje,  zaključili smo da će biti najsigurnije ako nikuda ne skrećemo s ceste nego nastavimo tako. Ionako cesta vodi preko Borja, nemamo što pogriješiti osim što ćemo cestom malo više pješačiti. Išli smo cestom sve do zavoja što se nalazi kod Dražica. Tu smo zastali. Magla je bila jednako gusta pa smo razgovarali  da bi bolje bilo ići poprijeko nego okolo cestom, jer smo tako za dvije tri minute u borju. Pa to je samo preko strane par sto metara i već smo tamo, mislili smo.

Odlučili smo krenuti poprijeko. Dok je magla bila jednake gustoće, polako smo zaobilazili smetove snijega što su se nalazili oko majdena gdje se kopala pržina. Zaobilazili smo majdene i jaruge ali nikako nismo dolazili do ceste i maloga Borja. Hodali smo desetak minuta, ceste nigdje. Ni lijevo ni desno. Kao da cesta ne postoji. Pa u normalnim okolnostima od mjesta gdje smo krenuli poprijeko do Malog borja nema ni dvije tri minute hoda, a mi hodamo sigurno već deset i više minuta i ne nalazimo cestu, koju je inače nemoguće izbjeći jer se preko nje mora u borje. Nije nam nikako bilo jasno gdje se nalazimo i u kom smjeru se krećemo. Da li zbog panike i straha ali znam da više nismo poznavali područje po kojem hodamo. čudilo nas je i to što nam u susret nije došao ni Zelov iz borja. Nismo ga čuli niti da laje na nas. To je značilo da nismo bili ni blizu borja iz smjera kojim smo mu trebali doći, što smo kasnije, kada smo analizirali ovaj događaj, shvatili. Ne sjećam se točno ali znam da smo sigurno oko pola sata hodali dok nismo došli do ruba provalije. Odmah smo prepoznali o kojoj se provaliji radi. Bili su to Bunarići. Južna strana Bunarića skoro kod Dolaca. Nismo sebi mogli vjerovati da smo u tako malom prostoru otišli u potpuno suprotnom smjeru. Srećom da smo često na ovim područjima čuvali krave i ovce što nam je pomoglo prepoznati gdje se nalazimo.

Vraćali smo se rubom Bunarića prema cesti, i kroz maglu preko ceste ugledali tor za ovce ispred štale. Zelov je tek tada na nas zalajao, a mi od radosti nismo  osjećali nikakav strah od njega.  Znao je on da smo tu zbog njega i ovaca. Samo nije znao zašto kasnimo.






Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 401 posjetitelja online

Novi komentari