zagoricani.com

Prema nepisanom pravilu u našem zaseoku (Zuberi) povorka Božićnih čestitara krenula bi od kuće Stipe Nikina (Žutog), vrijeme okupljanja je bilo oko 9.00 sati ujutro. Manje-više po ulasku u svaku kuću, stali bi svi u red jedan za drugim i onako neuštimano, kako bi kome naletilo odmah sa vrata čestitao «Sretan vam Božić i porođenje Isusovo»! Tu smo se okupljali mi momci i «mlađi» oženjeni ljudi, bilo nas je dvadesetak. Tu bi nam se priključili ukućani, Bebi i pokojni Predrag, koje bi uvijek po običaju morali sačekat da se probude. Dok bi ih sačekali u tom bi stigao i Aco, kojeg je mama Draga isto nekako izvukla iz kreveta, a mi bi u međuvremenu nazdravili sa ukućanima jednom medenom rakijom. Što zbog čestitanja, što zbog hladnoće.

Kad bi konačno, svi bili spremni, povorka bi išla dalje do kuće pok. Jele Nikine. Tu bi već započinjali sa pjevanjem božićnih pjesama, za tekstove se brinuo Marinko Snajkin (Mijin). On je bio prvo grlo veselih čestitara, o umjeću našeg pjevanja dalo bi se podosta raspravljat, ali nama  je bilo jedino važno da se čujemo. Krećemo dalje, prema kući Matana Mikovušina, tu se već susrećemo sa starijim čestitarima, koji su prema nekim «prošlim» običajima   poodavno obišli cijelo selo. Mi naravno nastavljamo sa pjesmom i tiskanjem oko postavljenog stola sa mezom, kolačima i nedaj Bože da zaboravim, nazdravljanje sa jednom čašicom medene rakije. Idemo dalje, prema kući Iće Nikina, sjedamo za veliki stol, po običaju tu se već triba nazdravit sa dvije čašice, naravno za to su zaslužni naši instruktori za piće Aco i Bebi. S obzirom da dečki poznaju bio-kemijska djelovanja medene rakije, mi ostali nismo imali ništa protiv te dodatne čašice i svi smo je ispili bez mnogo razmišljanja. Sljedeća postaja je kuća Mirke Matina, sad je na tapetu naš vječito uredni Stričina. Tribalo je što više prid ženom mu potezat «zabranjene teme». Nakon smjeha kod Stričine, vesela povorka ide dalje, prema kućama Mirke čičina, te Pere Jurina. Gdje su sad na redu za osvetu Mirko i Bum, nije im Stričina zaboravio ono od maloprije. Sljedeći na redu je naš veliki Milan Rosin, te njegova vječito nasmijana žena Zora. Tu je uvijek prvi čestitar njihov dugogodišnji prijatelj Bebi, u znak njihovih dobrih odnosa Aco nas je pripremio za tri čašice medene,  da se nebi nedaj Bože poljuljali dobri odnosi. Nakon Milanove kuće, slijedi naš Nidžo (Nikola Marijanov). Tu je sad prvi čestitar Mićo kume Luce, ali Nidžo poučen prijašnjim godinama odmiče svoju Maru od Miće, a mi ostali poredani oko stola uživamo u kazališnoj predstavi njih troje. Oko vječite teme kako da se Mićo i Nidžo trampe za žene. Dok je predstava trajala, po prvi put mi ostali neznamo koliku dozu nam Aco sad natočio, ali koga briga, važna je dobra atmosfera. Sljedeća kuća je na redu, Ilije Marijanova, tu sad već onako zajampurenih obraza, što od hladnoće, što od Acine terapije, moramo svi redom čestitat Nadi, njenog Tošice (Drage) rođendan. Nakon rođendanskog slavlja povorka ide do kuće Joska (Jake) Škrapušina. Tu sam ja bio na tapetu kao najmlađi član, tribao sam im dokazat da sam «momak» pa prid materom popit jednu više od sviju, možda bi i uspio da tu nije Ace. Nakon mog položenog ispita za novačenje, idemo prema kući Drage Klarine (Matina). Tu nas dočekuju uvjek nasmijana Draga i njena nevjesta Ljubica, koje prema našem pravilniku iz predhodnih godina, su već «nastavile» vodu za kavu, ali naš terapeut je ipak napomenuo, da se nebi zaboravilo,  "Sad se kava pije"! ….