Livade su bile odavno pokošene a suho i mirisno sijeno čekalo je na red da se preveze kući i uvali u pojate. Mnogobrojni plastovi sijena što su stajali po Kruškom polju i pokošenim livadama, svjedočili su najbolje o tome koliko je znoja prolio čovjek da bi blagu za nadolazeću zimu osigurao potrebnu hranu.
Još do
prije par dana poljem se razlijegala pjesma veselih kosaca što su se natjecali
tko će na kraju dana biti kosboša i tko će navečer od domaćina dobiti janjeću
trticu. Među koscima je uvijek bilo prepirke, nekada
svađe a nije rijetkost bila i pokoja psovka ako bi se nešto moralo uistinu
dokazivati. Da bi pokazali drugima tko je od njih bolji, znali su se pojedinci u
žaru borbe za mjesto kosboše uvjeravati na razne načine. Tako se spominje da je
čavo, da bi dokazao kako može biti kosboša, uzeo
vagir i njime kosio travu. Marijan Džekin je, kažu, na tu čavinu uzeo rudu od kola i s njom kosio kako bi prkosio
čavi i pokazao mu da je on bolji kosac. Ovaj je
opet kažu htio uzeti i njega i rudu i kositi. Takve situacije nisu bile rijetke
i svi koji su sudjelovali u koscima, na kraju su uživali u ovim prepirkama.
Moglo se vidjeti da se iz kolone kosaca izdvoje dvojica-trojica prvih koji su po
cijeli dan jedan za drugim kosili i natjecali se. Ovi prvi da uteknu drugima a
ovi drugi da im ne uteknu ovi prvi. I tako cijeli dan.
Umor im
je bio sastavni dio života tih vrelih ljetnih dana, pa ga nitko od njih posebno
nije niti osjećao. Znalo se među koscima reći u šali: «Nekome će večeras varenika biti gusta?»
Drugi bi opet govorili: «Netko će večeras od
umora i trnu reći faljen Isus?»
Bilo je
tu raznih podvala. Stariji kosci su uglavnom kosili među zadnjima. Lopovi su
bili oni. Imali su uvijek oštre kose. Znali su ih dobro poklepati i čuvati ih od vrijeska da se na zatupe. Nisu
ih spuštali nisko na zemlju. Znali su odabrati dobre brusove. Znali su sve tajne
koševine. Nisu žurili kao mladi. Uvijek su kosili ovlaš i polako, bez žurbe i
bez znoja. Tu i tamo su znali podviknuti, malo brže zamahnuti i primaknuti se
bliže onima ispred, pa bi oni koji su ispred njih, a uglavnom su to bili momci,
žurili što prije odmaknuti za koji mah da ih ovi, ne daj Bože, ne bi kosom po
nogama. Znali su reći uglavnom mlađima ispred sebe, kada bi im ostala koja vlat
trave onako nuzgor, nepokošena: «Ne kolaj, odbit će ti
muda!»
Nisu ni
mladi bili uvijek naivni. Znali su i oni za neke varke kojima su se koristili da
bi malo odmorili od cjelodnevne košnje. Tako bi uvijek netko od njih namjerno
udario kosom u kamen, a onda na klepanje kose da bi je ponovno osposobio za
košnju. Nije to klepanje bilo toliko zbog kreze na
kosi, nego da se malo odmori u hladu, odrijema, popije koja piva više, da drugi
ne vide.
Vidjeti
u polju veliki broj kosaca bilo je nešto veličanstveno. Svatko tko bi ih gledao
sa strane, divio se skladu pokreta i ljepoti preplanulih tijela. Poseban osjećaj
ljepote je osjetio svatko kada bi začuo fijuk oštrih kosa kroz zelenu travu i
slaganje mirisne trave u otkose. Predivan osjećaj
je bio čuti zvuk kada bi se kosci uspravili i oštrili kose. Tada bi obično, dok
bi oštrili kose, zapjevali gangu. Nisu pjevali svi, nego samo oni koji su za
gangu znali dobro složiti glasove. Jedna od pjesama je bila:
«Dok
je moga brusa u vodiru,
neću
malu pustiti u miru.»
Odjekivalo je polje i pjesmom mladih kupelica što su kupile suho sijeno, koje su kosci jučer kosili, nosile naviljke, sadivale plaste.
< « | » > |
---|